- Piše: Čedomir Antić

Svi smo smrtni. Svakoj vlasti dođe kraj. Kralja Nikolu su svrgli. Tito je umro, a kažu da godinama pred smrt nije imao vlast ni u svom domaćinstvu. Takav je život. Znao sam da će biti ovako. Mada, nadao sam se da će prizemljenje biti mekše. Nekako sam se nadao buketu cvijeća, dvorcu, imunitetu, kao Boris Jeljcin. Samo za tako nešto treba biti Jeljcin – pijani div na čelu prebogate nuklearne sile. Ne bih govorio istinu kada bih vam rekao da mi se sa vlasti nije silazilo – lagao bih kada bi tvrdio da sam bio spreman da platim cijenu plaćenu za uspon. A ona je mogla biti samo mnogo veća.

Mrzite me koliko hoćete. Od vas Srba i posrbica – kojima su istina, pravda i sloboda milije od razuma, koji vjerujete u svece i bitke sa kojima smo 1945. raskrstili, kojima je srce na Kosovu, a mozak u Beogradu – ništa ni ne očekujem. Nisam se nikada kleo ni u muslimane, Hrvate i Albance – od samog početka uz mene su bili zbog Srba. Danas, kada me oslobađaju iz pritvora Međunarodnog suda u Hagu meni nije krivo što su me moji izdali. Jasno je i zašto. Mi nismo bili ni demokrate ni socijalisti. Htjeli smo mnogo, a imali smo malo mogućnosti. Zato smo ušli u poslove koje svi na svijetu rade. Pa u pravnoj, ostrvskoj, uređenoj, hiljadu godina neosvojenoj Engleskoj, narod popuši pola milijarde funti necarinjenih i neoporezovanih cigareta. Šta da govorimo o državi kojoj je to polovina budžeta? Niste bili na vlasti pa ne znate: neke stvari su vam kada dođete do velike vlasti i moći nametnute, date i vi se prema njima povijate ili se lomite. Nisu junaci oni koji su se slomili, već oni koji su preživjeli. Raditi sa Beogradom, kada ga vodi neko ko čeka „bolje karte”, nema dovoljno vlasti, računa na međunarodno pravo ili vjeruje u Djeda Mraza – predstavljalo je samoubistvo. Sa njima je radio samo onaj ko je morao. Raditi sa ljudima zahvaljujući kojima sam se održao – od svijeta visoke politike do onih, što bi rekao Zoran Đinđić, „bića iz pakla” – bilo je sigurnije nego sa Beograđanima.

Taj posao je ipak bio kao droga – vremenom je postajao sve potrebniji i sve štetniji. I sada, poslije toliko godina, šta? Prvo sam izdao one koje sam morao – to radi svaki veliki političar. Uslijedile su korisne izdaje. Kasnije je izdaja postala dio karaktera.

Novi identitet nisam konstruisao – to je Đilasovo djelo. Novu državu nisam stvorio, ona je stvorena u davnini 18. vijeka, priznata na Berlinskom kongresu, sa jugoslovenskim kontinuitetom. Vrijeme blagostanja nisam donio, na sjeveru Sredozemlja svi žive kao mi ili bolje. Ispada da sam donio kriminal, šverc, ubistva, dugove, upropastio privredu i raširio korupciju. To i nije puna istina, jer sa mnom su bili svi oni koji se nisu pitali odakle nam novac, a posebno oni koji su taj novac primali.

Pitali su me zašto nisam prosto pobjegao. Nisu razumjeli: mene nema bez vlasti. Takva je priroda igre. Htjeli su da zaustavim vrijeme, držim Crnu Goru kao Luksemburg, a nisu mi dali ni promil uslova. Ono što su nekada dozvoljavali sada ih ljuti. Čak više nije moguće ni gaziti Srbe.

Konačno, sve se skupilo. Narod nezadovoljan, Srbi ujedinjeni, albanske i muslimanske vođe nezasite, EU se u dekadenciji sjetila međunarodnih zakona, Amerika se zakratko okanula Rusa, dodajmo tome epidemiju, krizu... Ustale su stotine hiljada, a stranci su podržali ove moje bijednike da me se odreknu. Sklonio sam se u najbližu ambasadu. Pobjednici su se sporili oko toga da li da mi sude ili da ponovo uvedu smrtnu kaznu, a neka budala sa Filozofskog fakulteta u Beogradu je predložila (stranci su se toga odmah uhvatili), da me izruče Međunarodnom sudu u Hagu. Taj sud ničemu ne služi, pa je Amerikacima zgodno došlo da pokažu kako im je stalo do međunarodne pravde i kada su njihovi ljudi u pitanju. Sa mnom su sudili samo jednog našeg novinara što je optuživao Srbe za biološki rat i pozivao na ubistva. Taj naš Šešelj je kmečao, ja sam se borio.

Dokaza protiv mene nije bilo. Oko ljudskih prava, progona Srba i političkih ubistava sam se lako snašao. Mislim, sa njima je protiv Srba ratovao Bin Laden, a ja da budem kriv... Pokušali su oko organizovanog kriminala, ali bolje da nisu, ja sam političar i moji saučesnici su uglavnom političari... Ako me razumijete. Konačno su me oslobodili. I šta sad? Pravno ja sam nevin. Realno, naglo su me izbacili iz posla u kome nema bankarskih garancija, a okreću se stotine miliona. Ljudi koji me sada traže ne vjeruju u sud, ne razumiju istorijske okolnosti i ne završavaju na „smetlištu istorije”, nego na pravoj deponiji u Mediljanu ili Sijudad Meksiku. Šta sad?!

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---