-Piše: Milan Mišić

Nizbrdica na kojoj su odnosi dviju najvažnijih sila 21. vijeka – Amerike i Kine – sve je strmija. Retorika se na obje strane zaoštrava, a u opticaju je i ocjena da su već na kolosijeku novog hladnog rata, koji će obilježiti ovo stoljeće na isti način na koji je to učinilo sučeljavanje SAD i Sovjetskog Saveza u prošlom vijeku.

Predsjednik Tramp je prošle nedjelje otišao toliko daleko da je najavio i mogućnost „totalnog raskida”. To je ekstremna pozicija koja, bar u ovom momentu, nije realna, ali kad se uzmu u obzir već pokrenuti procesi „razdvajanja” dviju ekonomija i učestale prognoze o „kraju globalizacije”, postaje očigledno da je prekomponovanje novog geopolitičkog poretka uveliko u toku.

Retorika je u ovom momentu zaista vruća, o čemu svjedoče ne samo Trampove bombastične izjave i prijeteći tvitovi, nego i opšta atmosfera stvorena u okolnostima pandemije koja je započela u Kini, a koja se proteklih nedjelja najdramatičnije ispoljava upravo u Americi.

Prema nalazima renomiranog „Pju istraživačkog centra”, Amerikanci danas na Kinu gledaju mnogo negativnije nego ikad u poslednjih 15 godina. Slično je i na drugoj strani – jedna interna bezbjednosna procjena, namijenjena rukovodstvu, a koja cirkuliše u Pekingu, SAD opisuje kao ekonomsku i bezbjednosnu prijetnju, uz napomenu da američka retorika stvara atmosferu globalnog antikineskog raspoloženja.

Za zaoštravanje koje dolazi iz Vašingtona ima više objašnjenja. Po jednom, ono je rezultat Trampove političke potrebe da krivicu za američko kasno i neadekvatno reagovanje na pandemiju svali na nekog drugog. Kina je za tu ulogu najpogodnija, zbog početne netransparentnosti poslije pojave novog virusa korona. Americi i ostatku svijeta navodno nisu predočene prave dimenzije lokalne zaraze koja se ekspresno pretvorila u globalnu, zbog čega se danas Pekingu prijeti čak i tužbama za naknadu štete.

Treba, međutim, imati u vidu da je Tramp odnose sa Kinom zaoštrio i prije zdravstvene krize, uvođenjem carinskih dažbina na dobar dio američkog uvoza iz Kine, pravdajući to velikim kineskim suficitom u bilateralnoj trgovini koji se ustalio na oko 500 milijardi dolara.

U tek započetom trgovinskom ratu u međuvremenu je postignuto krhko primirje, ali je klima zategnutosti ostala.

Ostale su i nedoumice šta zapravo Amerika traži od Kine, čije su geopolitičke ambicije poslednjih godina u nesumnjivom porastu, o čemu svjedoči „Pojas i put”, globalni infrastrukturni projekat koji za Peking na više načina vezuje veliki broj zemalja, uključujući tu i 17 iz našeg dijela svijeta (Srbija u tom pogledu u mnogim aspektima prednjači).

Zapaljiva retorika koju emituje Vašington rezultat je i neprijatne zavisnosti američke ekonomije od kineske, naročito u poslednje dvije decenije, od kako je Kina postala „globalna fabrika” od čijih proizvoda zavisi i veliki dio američke industrije.

Kina je i dalje u ulozi najdinamičnije svjetske ekonomije, ali ona još zaostaje za američkom. SAD su i dalje vojno superiornije od Kine – i to će biti i za dogledno vrijeme. U takvim okolnostima moguć je prekid samo nekih, ali ne i svih veza. Zbog njihove isprepletanosti, dvije zemlje ostaju i prijatelji i neprijatelji, osuđeni, kako je to formulisao američki politikolog Džozef Naj, na „kooperativno rivalstvo” koje će samo povremeno dolaziti do ivice neprijateljstva.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---