-Piše: dr Maja Kostić Mandić

Opštepoznata situacija koja je izazvana pandemijom mogla je biti šansa za novi početak Crne Gore, pomislili bi naivni, i oni koji nas dobro ne poznaju. Ali, nije bilo tako. Vlast koja, napokon, pita stručne ljude šta da se radi, u centru pažnje ljudi koji nas liječe i obrazuju, podjele svih vrsta u drugom planu, humanisti i volonteri prisutniji nego obično. Solidarnost, davno zaboravljena, i po nekima relikt nekadašnjeg sistema, u prvom planu. Osjećaj zajedništva i nacionalnog ponosa (jer toliko volimo da smo posebni, bolji, ljepši, viši od drugih) prisutniji nego obično.

Za ljude sa strane, manje upućene u crnogorsku stvarnost, način na koji je vlast djelovala u vanrednoj situaciji je, možda, predstavljao iznenađenje. Ali, to ne važi za nas koji već više od tri decenije živimo u ovom sistemu i živimo promjene ove vlasti koja, na našu žalost, demokratiju doživljava samo kao dekor. Jer, kada se sve odluke donose iz jednog centra moći uključenje građana u procese odlučivanja i demokratski mehanizmi kontrole vlasti ne postoje i suvišni su. U stvari, ovoj vlasti pogoduju krize i vanredne situacije jer tada radi ono što najbolje zna: kontroliše i upravlja svim mehanizmima kojim jedna faktički neograničena vlast raspolaže.

Mora se priznati da dok je medicinska struka vodila glavnu riječ, odgovor na pandemiju je bio pravovremen i uspješan i na ponos svih nas. Ali, čim je vlast počela da sprovodi mjere, čvrstom rukom i u skladu sa svojim svjetonazorom, počele su da isplivavaju sve one mane toliko vidljive i prisutne od ranije, samo sada još izraženije. Ko još brine za ljudska prava ili slabost demokratskih institucija? Koliko je stručnih ljudi bez partijske pripadnosti bilo uključeno u proces odlučivanja na državnom nivou iako je nesporno da su na čelu (ali i začelju) svih državnih institucija partijski ljudi, od kojih su neki ujedno i stručni? Kažnjavanje je često bilo nesrazmjerno cilju koji se želio postići a time i pretjerano. Takođe, svakodnevno vidimo da je kažnjavanje selektivno i usmjereno na sve osim na zaštićenu vladajuću kastu. O zaštiti zdravlja građana brine se u zavisnosti od toga ko krši privremene mjere i zabrane koje je uvelo Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti, a ne u svim slučajevima kada dođe do kršenja tih pravila. I, sada nam se servira priča o skorim izborima, kao potpuno prirodna. Kao da smo svi mi, većina građana Crne Gore koji smo prethodna dva mjeseca ostali doma i tu radili (ili bili nezaposleni, ili ostali bez posla), školovali se, provodili penzionerske dane, bolovali, živjeli naše živote normalno i nimalo različito nego obično. Kao da smo bili slobodni, bez ograničenja, bez straha za život i zdravlje nas i članova porodice. Jer, treba iskoristiti uspjehe u borbi protiv pandemije u političke svrhe.

U ljudskoj prirodi je da želi da se osjeća kao dio šire zajednice, a u prirodi nas iz Crne Gore je da želimo da budemo tamo gdje je i većina. To prvenstveno važi za mnoge podržavaoce vlasti. S druge strane, imamo naše sugrađane, prijatelje, članove porodica koji takođe žele da se osjećaju dijelom jedne šire zajednice, u ovom slučaju vjerske, koja ih objeručke prihvata, podržava i pruža im oslonac i utjehu, tim prije što je ova vlast učinila da nepravda i osjećaj isključenosti i nepripadanja zajednici postanu dominantni za najveći broj građana.

Postavlja se pitanje da li će građani Crne Gore umjeti da prepoznaju da je upravo vlast svojim usvajanjem konkretnih spornih rješenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica prouzrokavala homogenizaciju velikog broja građana i da su vjerska osjećanja iz ličnog domena ljudskog prava prebačena na teren zadnje odbrane od samovolje jedne vlasti, koja nema sluha za potrebe i osjećaje velikog broja svojih građana. Moglo bi se postaviti i pitanje šta je vlast konkretno uradila da bi se svi mi građani Crne Gore osjećali kao građani istog reda s njima, da bismo mogli da računamo da ćemo na osnovu našeg rada, zalaganja, obrazovanja imati iste šanse kao i oni za zaposlenje i za ostvarivanje drugih prava, a na osnovu pravnih pravila koja bi trebalo da se jednako primjenjuju na sve.

Postavlja se i pitanje šta da rade oni koji vole svoju zemlju, kojima nije najznačajnije lično određenje nacionalna/vjerska/politička pripadnost, a žele da rade i da pošteno, pristojno i mirno žive od svog rada? Da li da emigriraju, da se politički angažuju ili da se pridruže litijama?

Da bi država Crna Gora nadživjela ovu vlast potrebne su promjene koje će biti suštinske. A, ovakva vlast očigledno ne može obezbijediti promjene, kao što do njih ne može doći na izborima koji bi bili održani bez stvaranja minimuma pravičnih uslova za sve učesnike u izbornom procesu. A to sve zahtijeva vrijeme, temeljne izborne reforme i stvarni a ne fingirani društveni dijalog. To su preduslovi da bi se uspostavile legitimne institucije zasnovane na slobodnoj volji građana, društvo u kome svi imaju jednake mogućnosti da žive i ostvaruju prava u zavisnosti od svojih sposobnosti i gdje pravo jednako važi za sve.

Pored Vlade koja umije da vlada, ali u skladu sa ograničenjima vlasti karakterističnim za demokratska društva, Crnoj Gori treba vlada koja će da sabere najveći potencijal – dokazane stručnjake iz zemlje i inostranstva koji će da uspostave osnove za drugačiji način vladanja u odnosu na postojeći. U istu ravan sa pravnim i ekonomskim reformama treba staviti razvijanje osjećaja pripadnosti ovom društvu i time što bi društvo postalo pravednije i imalo više sluha za sve svoje građane.

Vještački izazvani sukobi po vjerskim i nacionalnim osnovima, radi dobijanja još jednog mandata na izborima, svojim tvorcima su izmakli kontroli i prijete da ugroze stabilnost i mir građana Crne Gore. Najbolje rješenje za građane Crne Gore bi bilo kada bi imali šansu za novi početak, a to bi se najbrže i najefikasnije moglo dogoditi kada bi trodecenijski prvi čovjek politike Crne Gore, uz garancije međunarodne zajednice za njegovu bezbjednost i bezbjednost njegove porodice, odlučio da podnese ostavku na poziciju predsjednika. Jer, njegova subjektivna i objektivna odgovornost za sve političke, ekonomske i druge pocese u Crnoj Gori je neupitna i on ne može biti predvodnik promjena u Crnoj Gori. Radi smirivanja vjerskih i nacionalnih tenzija trebalo bi amandmanski djelovati na Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i, uz zaštitu interesa države, na drugim osnovama postaviti i odnose sa vjerskim zajednicama. U skladu sa Ustavom Crne Gore obezbijedila bi se ravnopravnost vjerskih zajednica i odvojenost vjerskih zajednica od države, čime bi se i smanjio politički uticaj vjerskih zajednica. Dalje bi trebalo odložiti izbore na godinu dana a u međuvremenu stvoriti pretpostavke za izmjene izbornog ambijenta, na osnovu društvenog dijaloga i formiranjem ekspertske vlade, ograničenog trajanja, koja će da omogući prve slobodne izbore. Time bi se postavili temelji za suštinske promjene, a vlast koja bi sprovodila reforme sigurno ne bi dobila naredni mandat na izborima jer bi se njene mjere negativno odrazile na život velikog broja građana. Ali, nakon nekoliko izbornih ciklusa, Crna Gora bi bila bliže demokratskom društvu, pravo bi se jednako primjenjivalo na sve građane a ekonomija bi bila održivija nego danas. A sudbina države ne bi zavisila od sudbine jednog čovjeka.

Ma koliko sve ovo navedeno djelovalo nerealno i teško izvodljivo, to je trenutno najbolja prilika za Crnu Goru. U suprotnom, ostaje bojazan da je samo pitanje vremena kada će Crna Gora postati glavni problem stabilnosti Evrope. Jer selektivna pravda je najveća nepravda ne samo u odnosu na pojedince, već dovodi do potpunog urušavanja pravnog sistema, sistema vrijednosti, a time i društva i države.

Ili, možemo da nastavimo da se prebrojavamo po političkoj pripadnosti, nacionalnom opredjeljenju i vjerskom uvjerenju, u vrijeme kada veliki broj mladih, obrazovanih i stručnih radnika već odlazi da doprinese razvoju neke druge zemlje.

(Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore)

---