-Piše: Vojislav Bulatović

Kao poklon gradu pod Trebjesom i njegovoj radničkoj klasi (zaposlenoj i nezaposlenoj) za Praznik rada, koji je obilježen zatvorenim prodavnicama i odmorom za one koji rade i u pandemijskom režimu, nekoliko gradskih ulica bilo je ukrašeno velikim raskošnim kupolama prirodnog cvijeća. Tu su, uprkos, prijetećoj tišini ovog bolesnog proljeća, koja je dio sveopšte zaokupljenosti opasnošću koja testira jedinstvo i disciplinu svih. Procvjetali su divlji kestenovi, jedan od moćnih prirodnih budilnika naše čulnosti i krepkosti duše. Priroda nam ide naruku. Ona spolja potire izvjesne efekte naših nevolja. Zove nas da se rasteretimo izolacione tjeskobe, da za trenutak zanemarimo naša ograničenja i sumnje da smo jedan rod zbog suprotstavljenosti u dijalektici svakodnevnog života. U stvari, priroda u krutoj urbanoj sredini, vraća nam svoj dug, jer mi smo joj našom akcijom podarili život i podijelili s njom svoj životni prostor.

Ove godine rad, kada bi valjalo slaviti, nije bio u situaciji da demonstrira svoju važnost i moć, da podsjeti na istorijsku ulogu Praznika rada i na neprolaznu potrebu da se u tržišnoj trci stalno iznova valorizuje njegov položaj. Mediji nisu izvještavali o bilo kakvim manifestacijama za radnički praznik. Znamo i zašto. Međutim, odjeci velike zabrinutosti za sudbinu radnih mjesta i poslova stizali su sa svih strana. Pandemija nam je približila bit rada time što ga je onemogućila i natjerala da umjesto slavlja razmišljamo o njemu, možda, iz neke drugačije perspektive. Marks i marksisti, kao i brojni sledbenici tog socijalističkog učenja nisu vjerovali u kapitalizam kao vječiti prirodni sistem društvenih odnosa, baš zbog najamnog karaktera rada, zbog njegove otuđenosti i zavisnosti od ćudi kapitala. Razvoj događaja u prošlom vijeku, kada su sistemi zasnovani na ovoj ideji propali (naravno, i zbog obruča stalnih prijetnji zapadnih kapitalističkih sistema) lišili su intelektualne i političke krugove alternativne opcije, osim opcije funkcionalnih reformi korak po korak.

Neki novi propovjednici u ovom haosu vide imperativ za neki novi poredak koji će učiniti zaokret u pravcu da se suviše hladnokrvni racionalizirani svijet u kojem dominira kalkulacija dobiti i gubitka „nagne” na lijevu stranu gdje kuca srce svijeta, gdje je svijet rada i nagon življenja. To su, ipak, želje bez teorijskih pokrića. One se moraju umnožavati što krize budu češće.

Šta nam je to „isporučila” ova kriza u pogledu položaja rada i većine radno sposobnog stanovništva?

„Ostani doma”, jednoglasno je prihvaćena lozinka širom planete. To je jedini pravi recept za opasnost koja je svuda prisutna i kojoj se kraj ne nazire, osim u prognozama. Ostati doma znači ne biti u pogonu velike zajednice rada kao jedinog životvornog faktora, pored biološkog, svake društvene zajednice. Svakodnevno smo slušali izvještaje o herojstvu onih koji prinudno rade da bi spasili što se spasiti može (ljekari, medicinski radnici, sektorski radnici za proizvodnju i distribuciju najvažnijih sredstava u ovim vanrednim prilikama, radnici bezbjednosti, kontrolnih i upravnih funkcija, naučni radnici itd.). Oni su bili na „nišanu” opasnog virusa, ali nisu smjeli napuštati „borbeni položaj”. Određeni broj je svojim životom platio bezbjednost i onih koji biraju „zavjetrine” i čistije zone gdje ih epidemija ne može lako zakačiti.

Svaka zajednica rada je napadnuta na lokalu i u globalu. Statistika bilježi nagli porast nezaposlenih i izbačenih iz društvene podjele rada što ih suočava s problemom opstanka. Vapaji za društvenom solidarnošću imaju prvenstveno svoje izvorište u masama ugroženih. Solidarnost podržavaju i promovišu i humani ljudi, filantropske organizacije i političari ljevičarske orijentacije. Ova pandemijska solidarnost koja se nameće kao nužnost zajedničkog podnošenja gubitka i štete, jer je otpor njenom učinku bio organizovan zajednički, situacionog je karaktera i ne povlači sistemske promjene sa širim implikacijama.

Ova kriza upravo traži nauk za budućnost. Svi ozbiljniji analitičari se slažu da nije ovo jedina kriza da bismo je ubrzo zaboravili. Biće ih još različitih vrsta, a vjerovatno i pandemijskih. Zbog toga treba razmišljati na duže staze, ne samo o zdravstvenom sistemu i bezbjednosti zdravlja stanovništva, već i o drugim uzrocima opštih poremećaja urbanog života. Gradovi su mnogo komplikovano mjesto življenja. Sve su veća očekivanja da se nešto mora promijeniti i u sistemu postojećih kapitalističkih odnosa, u poziciji radnika i mogućnostima njihovog uticaja na razvojne ciljeve i sigurnost njihovog položaja u procesu rada. Lijepo je čuti i povremeno skretanje pažnje na jugoslovensko samoupravno uređenje tih odnosa. Začudo, mi se zbog rasula koji nam se dogodio 90-ih godina uopšte ne vraćamo na taj istorijski značajan pokušaj alternativnog puta.

Na kraju, mogli bismo da se zapitamo kao nekada V.I. Lenjin: šta da se radi dok ne stignu roboti, dok se kapitalisti ne zasite „voljom za moć“ i ne ponude radnicima neki novi socijalizam?

---