-Autor: Ljubodrag Stojadinović

Već je bilo nedoumice da li Obradović naginje Bakunjinu, Le Penu ili Gandiju. A možda tu ima još nekoga. Izgleda da u njemu uporedo žive svi oni, posvađani i pomireni sa čovjekom koji nikada ne zna u kojoj će verziji izaći na svoju političku terasu.

Poslije vašarskog obračuna sa borilačkim klubom naprednjaka, Boško se zatekao u revolucionarnom bezizlazu, koji je po pravilu usklađen sa mamurnom rezignacijom. U pobunu ne može sam, ako je to bila pobuna, iz nje može da izađe u svako doba, jer su Dveri previše za buku a premalo za otpor.

Ako je to priglupa ili hotimična usluga Vučiću, probaće da dokaže da ništa nije bilo namjerno. Jednostavno se potrefilo. To jeste bila i još jeste idealna prilika za međusobnu raspodjelu fašističkih počasti, i to u državi kojoj je odavno svejedno šta je njena suština. U njenim oglednim baštama, pored marihuane i drugog državnog rastinja, klija i neonacifašizam raznih tipova i oblika, kao neotklonjivo svojstvo ove neispitane divljine. I odatle fašisti optužuju za fašizam sve koji nisu oni.

Tražeći najboljeg sebe, Boško Obradović je odlučio da štrajkuje glađu, u zamjenu za izdaju Kosova i pomjeranje izbora. Taj čin bi mogao da bude rizičan ako je iskren. U Britaniji, u doba Margaret Tačer (1981) desetorica zatvorenika, pripadnika IRA koji su, tražeći status političkih zatvorenika prestali da uzimaju hranu, umrli su svi do jednoga. Advokati su ih striktno zastupali u doslednosti kad su štrajkači prestali zdravo da rasuđuju i nije bilo prisilne infuzije. Porodice i javnost su ih smatrali herojima. Čelična lejdi nije pokazala ni trunku milosrđa. Samo je rekla: svako je donio svoju odluku.
Obradović, naravno, nije namjeran da ide toliko daleko. U dijetalnom postu na vodi pridružio se Miladinu Ševarliću, profesoru Poljoprivrednog fakulteta. On ne jede zbog veleizdaje, čina koji nije valjano definisan čak ni kao zastarela pogrdna etiketa.
Ali, vidite sad! Štrajk glađu navedene dvojice Gandija izazvao je kontraštrajk budnih pripadnika vlasti. Aleksandar Martinović i Sandra Božić štrajkuju glađu protiv onih koji štrajkuju glađu.

To gladovanje protiv gladovanja potpuno je nova etapa u patetičnoj raspodjeli sveopšte gluposti, koja ovo društvo dovodi na samu granicu opstanka.
U drastičnom obliku, po svojoj suicidnoj genezi, štrajk glađu bukvalno znači ovo: ili učinite to što tražim, ili ću ja da umrem! Ta vrsta napada na sopstveni život i zdravlje presudnom ucjenom, jeste duga i mučna agonija, ako se ide do kraja. Prosječan čovjek samo na tečnosti može da poživi do 8 sedmica. Ali, već poslije treće, on više ne zna šta čini i zbog čega čini to što čini, pa ga osove na noge, daju mu infuziju, uz malo pileće supice i kašu. I on se polako vraća u bivši život i za koju nedjelju već je spreman za prasetinu sa renom i svaki hedonizam nespojiv sa besplodnom političkom askezom. Ali, ovdje su takvi oblici otpora odavno postali jeftine komedije.
Negdje u prvoj polovini 2006. haški robijaš Vojislav Šešelj počeo je da prestaje da jede. Tražio je da se pred Tribunalom brani sam, inače će namjerno umrijeti.
Radikalske narikače, na čelu sa Nikolićem i Vučićem, nosile su ispod sakoa majice sa likom umirućeg učitelja, optužujući sve oko sebe za njegovu skoro izvjesnu smrt. Spreman je i parastos, ispraćaj koji dolikuje takvom velikanu, a posmrtni govori već održani u čast nadolazećeg mrtvaca bili su za svaku antologiju grobljanske proze.

A onda je Šešelj, nasuprot svim radikalskim optimističkim slutnjama, ustao sa odra, te je objavio svoje uskrsnuće. Nije mu vrijedjelo, njegova politička pastorčad su ga tako živog napustila. Voljeli su ga samo kao tešku uspomenu.

Negdje u aprilu 2011. novi naprednjački vođa, o kome je, kao i o Vučiću Vojvoda pisao uvredljive kupusare, objavio je da je sa jelom gotovo i da će do kraja živjeti samo za svoju smrt. Ali, ako Obradović traži odlaganje, Toma je postio za hitne vanredne izbore, legavši na stiropor kod Glavne pošte. Ako ih ne bude, on ima da umre kao Šešelj.

Ali, ta tupava seoska priredba potrajala je samo osam dana. Na molbu patrijarha Irineja, Nikolić je prekinuo štrajk, pričestio se u Sabornoj crkvi i pojeo jedno jaje.
To je bio početak njegovog uspona: predsjednička karijera, ktitorstvo, dopisno ubrzano visoko školovanje, ženini fondovi, vila na Dedinju. Nepismeni autsajder sa kragujevačke periferije štrajkom je ostvario srpski san.

Martinović i Božić nisu prvi ljudi iz vlasti koji su, nemoćni da učine bilo šta drugo, počeli da ne jedu zbog opozicije. U aprilu 2019. štrajk glađu najavili su ministar vojske Aleksandar Vulin i Goran Vesić, „zbog huliganizma i nasilja koje sprovode Đilas i Obradović, sprečavajući izvođenje građevinskih radova u Beogradu…“
Čulo se da im je i Vučić rekao da su glupani, ali dovoljno pametni da to i sami znaju, te su ovi odustali prije nego što su počeli da ne jedu.
I sada je pred nama prava živa igra smjernog gladovanja, tamo gdje je prije nekoliko dana bila ulična tučnjava. Nedostaje samo Marijan Rističević, orator sa rasparanim kaputom, koji su mu dverjani fino udesili za strašilo.
Štrajk glađu protiv štrajka glađu, obostrana skrušenost poslije seljačke tuče. Ono što ne jedu jedni ne jedu ni drugi. Saglasnost u jelovniku bi mogla da bude dobar početak sklada. Osim ako nervoznom Bošku ne popusti trpilo, i ne ripi na nesnosnog Martinovića koji sjedi na drugom kraju stepeništa.
Obustava unošenja hrane u principu je besplodna politička dijeta, izrazito nerazumna konačna odluka koja u zgodnom času mora da bude napuštena: ostao si živ, pi.da ti materina, kako te nije sramota!?

Ucjena na ucjenu, pa ko pretekne. No, jesu li štrajkači spremni da umru za svoje ideje? Naravno da nisu, nikakvih ideja tu nema. Režim više ne zna kako da opstane, opozicija ne umije tako rovite da ih skine. Ostaje im da njihovi reprezenti gladuju, u nadi da će im neko doviknuti: šta to radite bre mamlazi, koji vam je moj? Mrš kući!

A može i ovako: da ih šef skupštinskog restorana namami na gurmanske pljeskavice, najbolje i najjeftinije u gradu: najedite se bre budale, niko u štrajk glađu ne ide gladan.

Peščanik.net

---