-Piše: Vojislav Bulatović

Virus nam je nametnuo strategiju puža. Povucimo se u svoju kućicu, jer opasnost vreba. Prvi aprilski vikend ovog bolesnog proljeća. Tačno u 13 časova (da smo ostali na zimskom računanju vremena koje je trajalo do kraja marta, rekli bismo: „tačno u podne”) nikšićko lice grada se naglo uozbiljilo, ohladilo, bez ijedne grimase ili znaka topline. Ledena tišina ga je ukočila kao da je neki moćni alergen zaprijetio svima. Hladnim ulicama i trgovima, jer se vjetar sa Vojnika pobrinuo da se zimska svježina ponovo vrati, samo su nervozno tumarali psi lutalice očigledno zbunjeni naglim nestankom ljudi i zatvaranjem radnji gdje su oni navikli da ih poneko pomiluje i udijeli im nešto hrane. Poneki skiči ili zavija kao da traži svoje neljubazne „domaćine” da ih se sjete. Njih se ne dotiče apel: „Ostanite doma!” Oni su tu jedini bez svoga doma i domaćina, jer su se neki okrutni ljudi poigrali njihovim životima. Nije teško pretpostaviti da je ovakav nagli obrt i za njih vrlo šokantan: lutati po pustom gradu usred bijela dana sedam sati (do pada noći) i ne sresti žive duše. A njihova čula im govore da se u tim zatvorenim tvrđavama život skriva u budnom stanju. Sigurno su ljuti i tužni na ovu novu izdaju svevremenog prijateljstva.

Pogled kroz prozor, ili sa balkona, izaziva jezu, zebnju i loše pomisli. (Kao dječak, sanjao sam strašne snove, nakon nečije smrti, da je sve pomrlo, samo da je ostao naš pas da zavija i uznemirene životinje). Sada, živi smo, ali ne znamo koliko smo zdravi i bolesni. U stalnoj smo opasnosti i na smrt uplašeni. Baš kao u strašnom dječjem snu! Da nismo uplašeni i sumnjom ophrvani ne bismo sebi ovakav scenarij usred proljećnog dana priredili. Zar je moguće da postoji takva sila (koju na TV ekranima prikazuju kao privlačnu plavu igračku) a da nije nuklearna u čiju smo se kataklizmičnu moć već uvjerili?! Od nuklearne opasnosti moćni, sa „vrhova društva”, izgradili su za svoj spas podzemna skloništa, jer oni imaju „pravo” da produže život naše vrste. Ova prijetnja je globalna antimoć, mada „vrhovi društva” imaju prednosti u odbrani. Ovdje su mase obesnažene i „generali” ne mogu računati na njihovu snagu. Ova sila nas je dezintegrisala, udarila na naše sisteme, pokidala niti naše društvenosti pa čak hodamo jedan pored drugog na propisnoj distanci kao da nosimo paklene mašine. Razmjenjujemo u mimohodu pozdrave i kratke poruke kao da i riječi mogu nešto naškoditi.

I lica su nam hladna (ako se vide ispod maske) sa škrtim osmijehom. Međutim, ni taj propisani „javni odnos” ne traje dugo (bar kad je vikend u pitanju), jer kad kucne podnevna ura, kao da su sirene za vazdušnu opasnost dale uzbunu, svi se rasprše sa javnih prostora, napuštaju radna mjesta (subotom) i sklanjaju u zaklon svoga doma. Šta bi na to rekao Ivo Andrić čija poetska proza „Nemiri” ulazi u sto prvu godinu postojanja, u kojoj je jednog davnog proljeća, na početku vijeka, ophrvan nemirima jednog zlog vremena zapisao u izolaciji: „Oblaci, šume, izvori, životinje i stijene su ispunjavali moju svijest, ali ljudskog lica nisam zaboravio nikad, divnog ljudskog lica obasjanog sjajem razuma i samo ljudske tuge radi onog što se vidi. Iza svih mojih gorkih riječi krije se, ipak, uvijek ljudsko lice sa svojom željom za srećom”. Koliko mi, obični ljudi, sada čeznemo za neiscrpnom tajnom ljudskog lica? Gradski život, stalno kretanje u urbanoj gomili, upijanje tuđih pogleda i najraznovrsnijih ekspresija, doživljavanje univerzuma kolektivnog – sve to ispunjava svaku jedinku „okeanskim osjećajem” da nije sama u ovom svijetu, da je dio jednog životnog talasa čiju sudbinu dijeli.

Mnoga i mnoga „Mi” okuplja ljude jedne zajednice. U našoj maloj zajednici to je još intenzivnije, frekventnije nego u velikim, jer ljudi se češće „sudaraju” održavaju tradicionalne veze i odnose, često se pomažu, ispisuju se u rodoslovima, okupljaju se po bratstvima i plemenima. Zbog ove privatne bliskosti teško se privikavamo na službenost i mehanizme pravne države. Sve je to sada iščezlo.

Ako epidemije i pandemije izuzmemo kao više sile koje mi ne prizivamo, ipak se zajedno sa Andrićem moramo zapitati šta se to uvriježilo u ljudskoj vrsti, posebno na sjevernoj polulopti, da se često u proljeće suočava sa destruktivnim, uništavajućim silama? Da li je to neki genetski potencijal koji nas nagoni da se budimo iz zimskog mirovanja različito od ostale prirode? Ili je to posledica položaja našeg „ringišpila” na vasionskoj putanji u proljećnom dijelu godine? Samo jedna generacija pamti toliko stradanja, prevrata, obrta, razaranja i obnavljanja, što na regionalnom, što na širem planetarnom prostoru, da se moramo zapitati šta nam donosi proljeće? Sve bismo to, možda, mogli da smjestimo pod naslov Lalićevog romana „Zlo proljeće”. Političari ne smiju da se skrivaju ni u ovoj situaciji. Njihov zadatak je da budu vidljivi u skladu sa „novonastalom situacijom“. Oni pribjegavaju sublinom djelovanju: nastupaju kao humanitarci, kao motivatori i ukrotitelji podmukle nemani. Oni u rukavicama i pod maskama razvijaju vještinu uspješnog „preživljavanja“ i promocije svojih ciljeva.

---