-Piše: Savo Blagojević

Još jedna godina prođe. Zauvijek, dabome, jer sve što prolazi kako bi drukčije moglo da prođe nego zauvijek (što još, može biti, i naša najveća sreća). Eto, ispratismo devetnaestu godinu, a kako uđosmo u dvadesetu – bolje da ne razmišljamo, jer nam svašta može pasti na pamet. Čak i to da poželimo, na primjer, naprimjer... da nam u ovoj godini bude bolje nego u staroj! Kad ono, eto! Stiže virus korona – pandemija, i za tren zavlada planetom.

Nije dobro, daleko je to od dobrog! Kako se snaći? Živimo u vrijeme svakojakih udesa kad nam se svaka odluka čini sudbonosnom, svaki događaj presudnim, a svaki trenutak fatalnim. Zar je fatalnost odgovor na sve što nam se dešava? Ovako ili onako, tek sudbina vodi onoga koji hoće, a vuče onoga koji neće, kaže Seneka, zacijelo imajući razloga, sa svog stanovišta, da se podsmijehne ljudskom biću – nalik na plivača što ga nosi rječna matica – vjeruje da je gospodar svoje sudbine samo zato što je slobodan da razmahuje rukama kako ne bi potonuo.

I šta sad? Kako se uhvatiti u koštac sa koronom kao izazovom vremena? Čini se da bi nam i ovi tekući (a sudbonosni) dani drukčije izgledali – kad bismo znali da su neminovni i da ih ne možemo izbjeći.

Međutim, da li su (ti dani uistinu takvi) i da li mogu biti nekako drugačiji? Svaki događaj kad se već jednom dogodio, reći će Džozef Pulicer (mada za to neće dobiti Pulicerovu nagradu), svaki novinar ili istoričar može prikazati neizbježnim! U tome i jeste, reklo bi se, nepodnošljiva lakoća podnošenja sudbonosnih dana koji teku i koji dolaze. No, ako sudbina i miješa karte, jel` da, ne zaboravimo da smo mi ti, kazaće nam se koji dobijamo ili gubimo. Nedavno je, upravo, istražujući zlo i dobro na ovim našim životnim prostorima, jedan hroničar došao do nevjerovatnih podataka; u rječnicima književnog govora sa ovih naših prostora, našao je 633 riječi koje počinju sa „zlo”, a svega 263 sa korijenom „dobro”, što je više nego jasan pokazatelj da su nas, odvajkada, a posebno sada, mnogo češće, jače i stravičnije pogađali pogubni udarci zle kobi i prokletstva svakojake vrste, negoli radosti, sreće i ljubavi. Jedan dan za ljubav i mrvicu svjetlosti u cijeloj godini zlovolje i mraka – to i jeste, po svemu sudeći, ta žalosna mjera u svijetu u kome živimo. Živimo u svijetu krajnosti, što će reći skrajnutom. Da ne kažemo pomjerenom i poremećenom. Ali nakrivo nasađenom u svakom slučaju. Jer sredine nema. Voli se do besvijesti i mrzi do bestraga. Istina se dokazuje lažima, sloboda nameće pokoravanjem, pravičnost potvrđuje dvoličnošću, a moral, jednakost, ravnopravnost itd. podrazumijevaju uprkos beskrupuloznom posezanju za razularenom silom, nasiljem i terorom bez presedana. Ratuje se zbog mira, čine najveća zlodjela protiv čovječnosti zarad humanosti, ubijaju ljudi. U ime civilizacije nastupa varvarstvo. Na djelu je nedjelo. Um je ustuknuo pred bezumljem. Čovjek više nije rijedak zvijer. Đavo sebe vidi kao anđela, dok se milosrđem proglašavaju neviđene bestijalnosti. Sunce se krije u sopstvenoj sjenci. Noć traje cio dan. Hladno je u svim predjelima srca. Zebnja nas još jedino grije.

A opet zvijezde nam nijesu naklonjene! A kada su i bile? Četiri jahača Apokalipse, kao drevni simboli sablasnih prijetnji čovječanstvu, jezde kroz stoljetnu šumu vremena ka našim danima, reklo bi se, sve su nam bliži. Šta možemo da zavještamo budućnosti osim priznanja naše nemoći da savladamo nemir i nespokoj u nama samima, da odagnamo zebnju iz srca, čemer iz duše, košmare iz snova?

Znači li to da svijet ne može da živi bez nekog bauka i da sada, u nedostatku drugog, korona kao bauk sadašnjosti kruži planetom? Varaju se oni koji misle da je proročanstvo samo još jedan oblik kvazireligije oličene u nevjerovatnom i neobjašnjivom, ka pronicanju u mračne dubine sopstvenog bića i njegovom sjedinjavanju s natprirodnim silama; ne, ono je više od toga – stanje čovjekove nemirne savjesti, izraz njegovog dubokog nespokojstva, strah od neizvjesnosti da se uspostavi bilo kakav sklad ogromne moći koju je ljudski rod stekao postepenim ovladavanjem prirode, i neostvarene čežnje ljudi za životom koji se drugačije (bar malo ljudskije) u skladu s prirodom živi. Apsurdnost (ne) ljudske stvarnosti današnjeg vremena najposlije i jeste u tome što se čovjek našao u tragičnom nesporazumu sa samim sobom, u toj „užasnoj bespomoćnosti” da savlada iskušenja životne situacije i premosti jaz između stvarnog i mogućeg, konačnog i prolaznog, između naraslih materijalnih mogućnosti, s jedne strane, i najviših duhovnih vrijednosti, s druge, koje se sve više razilaze.

Nije li, uostalom, jednom već rečeno: kad ljudi prestanu da vjeruju u ideale, to ne znači da neće vjerovati ni u šta – oni će tada vjerovati u bilo šta. Zato, ostanite doma, i vjerujte.

(Autor je pjesnik)

---