-Piše:Darko Jovović

Bože, kako su se naše glavešine iz državnog vrha radovale kad su Crnu Goru uvele u NATO. I ne samo te „mudre glave“, radovali su se pojedinci koji su ispod vrha, misleći da su zahvaljujući tome doživotno riješeni svi njihovi problemi i da nema te sile koja im više može nauditi ili im nanijeti bol. Ubjeđivali su nas da smo pod NATO kišobranom zaštićeni od svakog neprijatelja, i onog vidljivog, i onog kog ne možemo da uočimo golim okom. Takođe, stavljali su nam do znanja da je privilegija biti u društvu velikih koji gospodare svijetom i koji, u svakom trenutku, mogu, na adekvatan način, da se obračunaju s bilo čim što narušava blagostanje naroda. Govorili su da se u NATO redovima nalaze vizionari koji su spremni da se poistovjete s osjećanjima onih koji ispostave potrebu da ih neko razumije, dodajući da, Amerikanci, naročito, „gaje epmatiju prema Crnoj Gori i njenim građanima“. Spočitavali su da su nas zemlje članice NATO-a bombardovale i ubijale radi našeg opšteg blagostanja i prosperiteta i da to svako razuman i napredan mora da razumije. I što je najvažnije, isticali su da je NATO najveća vojna, ali i ekonomska sila na svijetu, koja može vrlo brzo da uništi svakog ko joj se nađe na putu.

Poslije ovakvih konstatcija naše državničke elite rijetko je ko mogao pomisliti da će neka sićušna, neprimijetna bića, u obliku nekakvog virusa, u datom trenutku, postati nerješiva enigma za NATO velesile i da njihovo oružje i tehnika neće doskočiti takvom napadaču. Tim prije kad se zna da je njihova avijacija kadra da za kratko vrijeme posije smrt svuda gdje im za tako nešto neposlušni daju povod, i to, kako kažu, sve u cilju jačanja demokratije i spasavanja svijeta od varvara i nasilnika. Međutim, vodeće zemlje NATO saveza poslednjih nedjelja, bez ispaljenog metka, prosto kapituliraše pred zavojevačem zvanim Korona, koji svakodnevno odnosi na hiljade života. Uz to, još uvijek ne pronađoše onoga ko je prvi zametnuo Korona kavgu, iako su u minulim vremenima hapsili i pred lice pravde izvodili sve one koji su narušavali principe propisane u Briselu. Ispade da su utrošene milijarde dolara za oružano jačanje ovih zemalja promašena investicija, jer raspoložive naprave ne mogu ući u trag Korona neprijatelju, koji se nesmetano kreće i napada naše živote. Prosto čudi to što nišanske sprave iz centara moći nikako ne uspijevaju da identifikuju agresora, koji je paralisao tako moćne sisteme unutar NATO alijanse i koji je, između ostalog, zarazio brojne vojnike i starješine i izbacio ih iz stoja.

Čini se da se, ipak, Crna Gora, kao najmlađa članica NATO-a, najbolje snašla u jeku pandemije i to zahvaljujući, a kome drugom, nego gospodaru Milu i njegovom ministru vojnom Peđi Boškoviću. Vidjevši s čim se suočavaju vodeće NATO članice, Milo i Peđa mudro skontaše da nama nije potrebno oružje da se borimo s opakim neprijateljem koji je kidisao na jadni narod, već brašno koje se potvdilo kao izvanredno imunološko sredstvo u kriznim i zaraznim vremenima. I počeše oni da dijele brašno, uz angažovanje provjerenih volontera, koji usput građanima saopštavaju da je to pomoć od Mila, te da predstavlja najbolji lijek za sve bolesti ovoga svijeta i najmoćnije oružje za domaće i strane neprijatelje koji ugrožavaju biće narodno.

Tako s brašnom izvedoše juriš do penzionera, te najugroženije populacije koja se teško otima korana okupatorima. Uradiše to domaćim snagama, bez NATO pomoći, ubijeđeni da su time nadmudrili zarazu.

Međutim, naš narod zna sve da pokvari i da udari nogom u vagan. Mnogi, u sudbonosnom momentu, povikaše: „Nećemo Milovo brašno“. To nekako ispada isto kao kad oboljelo čeljade odbija da uzme lijek. Kažu neće Milovu pogaču, hoće da se mole Bogu i da molitvama razagone zarazu. Pred ovakvim fenomenom zabezeknuti ostadoše i NATO „mozgovi“, pa i neki od njih, vidjevši da su im armije poljuljane, počeše da se krste i mole, shvatajući da oružjem ne mogu na Boga, isto kao što ni projektilima ne mogu na Koronu.

---