-Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Da je autor ove kolumne bio u pravu bar za jednu svoju javno izrečenu misao: „Crna Gora – zemlja čuda”, imamo niz živopisnih primjera u danima korone. Do prije neki dan javnost se zabavljala izjavom direktora KCCG Jevta Erakovića, u njegovoj namjeri da ga građani što bolje razumiju, da je: „stigmatizacija besmislena”. A onda je uslijedilo, sportskim rječnikom rečeno, pravo zakucavanje ministra kulture Crne Gore Aleksandra Bogdanovića.

Riječ je o epohalnoj izjavi, kojom se konačno koriguje istorija engleske književnosti i sve dosadašnje zablude oko naziva jednog od Šekspirovih najvećih djela. U duhu funkcije koju obavlja, gostujući na Jutarnjem TVCG, načitani ministar je glasno i jasno objasnio da je Šekspir napisao dramu „Kralj Ilir”. Pošto je informacija o tome djelovala isuviše bajkovito, čak nemoguće – da ministar kulture pravi takve bisere, autor ovog osvrta je u nevjerici dvaput odslušao video-snimak, i uvjerio se u nepobitnu činjenicu da je to Šekspirovo djelo sve dosad pogrešno imenovano.

Bogdanović je čak naglasio riječ „Ilir”, da kod srednjoškolaca ne bi bilo zablude oko tačnosti naziva Šekspirovog djela. A opravdanje za takva enciklopedijska neznanja ministra crnogorske kulture bilo bi u tome da je nekad hrlio da pročita sadržinu djela, pa u žurbi nije ni stigao da obrati pažnju na koricu i naslov. A to se i dešava baš onim pravim, pasioniranim čitaocima, a ni naši nijesu gori od stranih, ni oni, a ni ministri kulture.

Stoga treba vjerovati da će ministar Bogdanović, s mjesta na kojem se nalazi, stručno rečeno: po difoltu pristupiti obnavljanju gradiva, čitanju svih Šekspirovih djela. Makar i uz podršku nekih dobronamjernih građana, koji bi priskočili na mobu, da mu, pored „Kralja Ilira”, preporuče i još neke Šekspirove tragedije. A to su: „Josip Broz Tito Andronik”, „Hulio Iglesijas Cezar”, „Hotelo”, „Omlet”, uz poseban osvrt na lik zanosne Orfelije. Mada, možda ipak bolji utisak ostavlja „Timon Avetinjanin”. No, ako se u biblioteci na Cetinju ne nađu baš sva ova Šekspirova djela, možda bi ministar, za početak, uz „Kralja Ilira”, mogao pročitati i komediju „San zimske noći”. U slučaju da sve tragedije i komedije budu izdate čitaocima, koji su već razgrabili kompletnog Šekspira nakon ministrove kampanje oko Ilira, neka se ministar usredsredi bar na istorijsku dramu „Kralj Ričard Drugi (eventualno Treći)”.

Tako bi sistemom samoedukacije vazdigao svoje kulturne parametre koje mora imati na funkciji koju pokriva. Jer pojedini zlobni građani iz redova opozicije, posebno ovi iz Fronta, znaju biti maliciozni samo zato što im je ministar kulture nenačitan, kao da to nešto i znači. I čak bi jedva dočekali da neosnovano zagalame kako mu za izbor na funkciju nijesu bile potrebne kulturne nego partijske reference. I lojalnost, koja briše sve, pa i razlike između Lira i Ilira. A slovo manje, više, i nije neki problem, mada bi neko odmah pravio konstrukcije da to, navodno, označava ne samo malu prazninu, nego i čitavu provaliju neznanja.

Izgleda da se u Crnoj Gori, zemlji čuda, više ničemu ne treba čuditi. Jer kod nas može sve što u drugim kulturnim zemljama ne može. Pa i da ministar kulture pomiješa Lire, Ilire i Kelte, pa onda još i Tračani svi, redom, počnu da tračare.

---