-Piše: Boris Jovanović

Nije ovo baš onako kako ste mislili da jeste... Ako je mjera vašeg uspjeha direktno proporcionalna dubini nečije propasti, nijeste baš uspjeli...

Mislim: nije baš sve propalo. Iako ste mislili da jeste. Iako je sve sličilo vašem potpunom i beznadnom uspjehu...

Nešto vam se i otelo. A to što se otelo, možda se i ne može uhvatiti...Suviše je divlje, tako nekako mislite ovih dana...Nije pripitomljeno...

No, nema to veze s divljinom. Još manje sa pripitomljavanjem...

To ima veze sa slobodom. A nema sa zakonom o slobodi. I kakav vam je to zakon koji donosi partijsko roblje u ime dresirane slobode?! Baš nikakav, mrtvo slovo na papiru, posmrče rođeno u ponoćnom parlamentu kao na balu vampira...

I kakve veze ima taj vampirski zakon s crkvama?! A ako nema veze sa vjerom, kako ima veze sa slobodom?! A ako nema veze sa slobodom, kako ima veze sa slobodnim narodom? A ako nema veze s crkvom, vjerom, slobodom i narodom, kako može imati veze s građaninom... A ako nema veze sa građaninom, kako može imati veze sa Čovjekom...

A ako nema veze sa Čovjekom, kako može imati veze sa Bogom.

Kome vi, takvi kavi ste, propisujete Boga?

Kakav li je to bog, sačuvaj me Bože, po partijskom propisu...

A ako vam je Bog -Milo, bolje da ne vjerujete...

Bolje da odustanete i pustite vašeg boga da padne...

Da se oburda, bez velike muke, jada i treska.

Jer, odavno je pao, iako vam njegov pad liči na let...

A i ako je let, to nije let ka nebu, nego let u jamu u kojoj nema ničega, u kojoj nema ni Čovjeka ni Boga...

A i ako vam ličimo na Indijance, ostavite našeg Manitua na miru. Naš Manitu, naša stvar.

Taj Manitu je trpeljiv, ali može da se naljuti...

Eto vama vašeg Mila, u vašem bunkeru, pa kod njega po blagoslov. Kad ste već postali to što nijeste bili: gordi milogorci...

A šta li će biti kad Milo mine?

Za razliku od Mila, Manitu je besmrtan...

Zašto ste sve ono što je u čovjeku besmrtno vezali lancima za smrtnu tvar?

I Milovo će doći i proći...

A kad prođe, hoćete li i dalje biti milogorci ili ćete opet biti Crnogorci...

To samo Bog zna...

Stoga je važno da se vratite sebi.

Ne morate našem Bogu.

Pošto mislite da je Bog nekakva naša velikosrpska stvar...

Vratite se sebi, jer je Milov korijen oplićao.

I ta njegova visina je na plitkom korijenu...

I taj zakinuti korijen ne može držati još dugo ni Mila, ni milogorce...

I to što idem u crkvu, moja je stvar...

Idite i vi u vaš bunker, kad već ne idete u crkvu.

Samo nemojte narodnu crkvu pretvarati u odnarođeni bunker...

Ili ne idite nigdje, ako vam se ne ide.

Samo, već jednom stignite do sebe, ako želite.

Ide čovjek u crkvu zato što je crkva sloboda. Ili ne ide u crkvu, zato što je slobodan čovjek...

Ali ne pravi sebi bunker umjesto crkve.

I ne moli se Milu, umjesto Bogu...

I ide čovjek u crkvu, zato što je pravoslavna, jer je pravoslavni čovjek...

Pa ide čovjek u crkvu zato što je crkva i zato što je pravoslavna i zato što je srpska...

Valjda i Srbin može biti Čovjek...

Ne oduzimajte mu to pravo vampirskim zakonima o porobljenoj slobodi...

I nije taj Čovjek kriv što je živ...

Bolje da proživite i da živimo zajedno, kad već treba da budemo ono što jesmo: zemljaci i braća...

(Autor je književnik)

---