- Piše: Krsto J. Pejović

Nesporno je da svaka kultura ima sopstvene obrasce, odnosno svoj identitet i da postoje raznovrsnosti. Komunikacija parlamentaraca pojedinih zemalja Evrope, pa čak i onih koje parlamentarizam krasi od 1295. godine (Engleska) povremeno sadrži detalje kakve smo vidjeli i krajem 2019. godine u crnogorskom parlamentu prilikom razmatranja i usvajanja Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti. U vremenu planetarne civilizacije važno je postaviti dobre ciljeve, i to je ono što spaja sadašnjost i prošlost, jer bez toga nema ni budućnosti. Namjera autora ovog teksta nije da presuđuje parlamentarcima u Skupštini Crne Gore ni s lijeve ni sa desne strane već da ukaže da se duh svetog ne reguliše građanskim zakonom, niti se njime može vršiti Božja kodifikacija. Iz prostog razloga što Bog tako nije odredio, niti naredio. No, i da nije tako, oni koji osmišljavaju, pišu i usvajaju norme moraju imati „asketsku odanost zakonima”, jer zakon mora biti proizvod sinteze i misli. Posebno, zakon ne smije imati posledice po duh čovjeka, odnosno njegove vjere. Vjera upravlja ljudskim životom, a ne čovjek vjerom.

Tvorci Zakona o slobodi vjeroispovijesti morali su znati da predmet zakona ne može biti novi identitet vjere, jer je to za vjerujući narod „let u iracionalno.” Ovo vrijeme ne može biti podobno odredbi mirovnog ugovora iz 1555. godine koja glasi „čija je vladavina onoga je i vjera”. Treba zato napomenuti da je pravna nauka vještina da se postigne ono što je dobro i pravično, i to je putokaz za cilj prava i pravednog zakona. Nije bez razloga na carskom dvoru u Beču pisalo: „Pravda je temelj državama.” Uostalom, nije bez razloga ni Valtazar Bogišić (autor imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru) kazao: „Da zakoni nisu djelo sile, oni su djelo mudrosti, pravde i razuma.” Svakako, mora se reći da je sloboda u granicama zakona, ali to ne znači da je u tim granicama Crkva Božija, Božija služba i Božiji sin Hristos, koji je mirom i ljubavlju stvorio najveću imperiju na svijetu. Oslanjajući se na svoje stručno iskustvo, Bogišić je posebnim poglavljem u imovinskom zakoniku, svjestan narodnopravne svijesti, dao rješenje za Crkvu i njenu imovine do matematičke tačnosti i sigurnosti. On je tu građu koja se ticala Crkve i njene imovine crpio iz dubine duše naroda. Ovo je potvrdio i doktor Surja Pupovci u monografiji „Bogišić/život i djelo” navodeći „da u Crnoj Gori i Hercegovini ne mogu biti u prometu stvari posvećene crkvi kao i sama crkva.” O tome koliko se i kako čuvala crkvena zemlja doktor Suraja Pupovci navodi primjer Manastira Kom, koji je zavjet plemena Ceklina: „Da iz gore koja je pripadala tom manastiru nije niko htio ni prut uzeti, jer se boji da mu se kakva nesreća ne dogodi, pa i Turci koji su napadali bojali su se posjeći tu šumu.” Inače, Bogišićev zakonik je ocijenjen kao jedan od najboljih na svijetu.

Pojedini parlamentarci su u Skupštini Crne Gore pokušali da prikažu neko ranije ustrojstvo Crkve i njene imovine, cijepajući norme imovinskog zakonika.

Profesor doktor Andrija Gams znao je da kaže svojim studentima: „Istorija ne prihvata tuđi rod, ni tuđi rad.” Zakonom se ne daje ono što je Božije. Navodno vraćanje crkve Crnoj Gori nije vraćanje suštine crnogorske autentičnosti, jer se zna ko su bili i ostali preci ovog naroda i odakle su. Mitropolija crnogorsko-primorska je po duhu ponikla iz Svetosavlja i to je njen unutrašnji smisao, njena vrlina, koja nosi u sebi pečat srpske duhovnosti i crnogorske državnosti. Dakle, mitropolija je jako osjećanje dostojanstva i identiteta kod ljudi iz kojih se rađalo viteštvo moralnosti, i to je ono što je činilo duh Crne Gore. Ni manje- ni više. Eventualnim rađanjem crnogorske crkve Crna Gora neće otići nebesima. Čovječanstvo je uvijek vjerovalo u višu silu pa i narod Crne Gore. Usvojeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti nije prilagođavanje vremenu širenja istine o Crnoj Gori, kao ni o Bogu. On nije ni „pozornica na kojoj valja da dođu do izražaja akteri bogočovjekovog djela.” Da bi se zakonski projekat prvo osmislio, pa onda „normativno pretočio” neophodno je njegovu materiju bar dobro izučiti. A to nije lako, bar kad je riječ o vjeroispovijesti.

---