- Piše: Budimir Vuković

Eksperiment koji su veliki projektovali na Crnu Goru pravljen je bez poznavanja prilika u društvu u kom se u ovom trenutku ne može ustanoviti demokratija. I zbog toga što se radi o maloj državi za koju demokratija nije idelan izbor i zbog tradicionalnog shvatanja najvećeg broja stanovništva. Onaj sa strane ko je gledao skupštinsku raspravu – ko ne poznaje tradiciju Crne Gore možda bi bio na strani Aleksandre Vuković ili Ranka Krivokopića.

I jedno i drugo zaboravljaju da je autokrata i kleptokrata autor promjena i sve što od njega dolazi ima praktičnu i pragmatičnu podlogu. Na žalost, burna vremena tek slijede jer i u vladajućoj strukturi velik je broj onih koji se ne bi usudili da napadnu Crkvu. Otvoren sukob sa crkvom izazvao je autokrata koji vlada strahom i podmićivanjem pa je narod svjestan da on s kredibilitetom koji ima ne može biti nosilac pozitivnih promjena. Na žalost, nalazimo se u takvom vremenu kada oni koji su bili žrtve istorije moraju doći na pozornicu što zbog dijalektičkih zakonitosti što zbog originalnih ideja. Ranko Krivokapić bi da ostvari demokratiju bez naroda i faktičkog stanja što nije uspjelo ni prvacima prethodnog režima koji je pravljen utopijski bez poznavanja stanja svijesti i istorijskog trenutka. Onaj sistem je morao propasti kao i bivša Jugoslavija, jer pokretači ideja za zajedništvo nisu bili pravi reprezenti naroda već su bili ispred vremena. Za svaku promjenu potrebno je poznavanje istorijskih i vremenskih uslova. Zbog svega toga prethodni sistem je pokušao da negira istorijske procese i apstrahovao ih je uvodeći praksu da istorija počinje s njima.

Vođa kao pragmatičar pokušava da prilagodi istoriju sadašnjem trenutku, ali ne shvata da je to obrnut proces. Demokratija se ne može vještački uspostaviti u društvu u kome postoji surogat plemenskog predfeudalnog, a kamoli kapitalističkog mišljenja. Današnji kapitalisti nemaju ništa zajedničko sa dijalektičkim zakonitostima razvijenih pošto su svoj kapital stvorili u neregularnim uslovima. Oni ne mogu biti pokretačka i koheziona snaga. U društvu koje je izgubilo empatiju i koje tržišno razmišlja zakonitosti ljudskog društva i tradicije ne važe. Oni svojom osionošću i bahatošću ne mogu dobiti naklonost prosječnog građanina pa su trenutno razapeti između tradicionalnog i silom nametnute demokratije.

Rascijepanost narodne energije stvara raspolućeno biračko tijelo koje je dosad odgovaralo vladajućoj strukturi.

Vođa je pogrešno procijenio kada je izjavio da njih ima više. U njegovom biračkom tijelu kome je ekonomski prioritet iznad društvenog i humanog stvaraju razdor, jer čovjek je i duhovno i materijalno biće. Kako je ateistička struktura birača u velikoj manjini to će vjerujuća većina izvjesno trijumfovati u sukobu.

Da je čovjek kome narod vjeruje nosilac ideje, do promjena bi moglo i doći, ali neko ko konstantno radi na podjeli naroda, stvara mržnju prema svemu što od njega dolazi. Naš vođa nije ni Njegoš ni Ataturk da izvede značajne promjene jer svojom profanom prošlošću i gramzivošću ne može dobiti onu graničnu podršku. Kad se narod oslobodi straha koji se nameće već 30 godina, stvari se mogu oteti kontroli i populizam trijumfovati kao svuda u regionu. Pošto autokrata nema osjećaj za pravdu i nema nikakvih originalnih ideja, to su njegovi ideološki protivniciu prednosti i bačena rukavica može (a najvjerovatnije) i hoće dovesti do retrogradnih procesa.

---