- Piše: dr Blažo Zlopaša

Politika kao djelatnost, koliko god je mi voljeli ili ne voljeli, bavili se politikom ili bili pasivni, odlučuje o stanju u kojem ćemo živjeti. Čak i ako smo uvjereni da se ne bavimo politikom, politika se bavi nama. U politici je uvijek neko nadređen, a neko podređen. Nadređene bira narod, a oni u ime njegovo dobijaju moć. I u antičko doba narod je birao svoje vladare, ali antička politika razlikuje se od današnje; njen cilj je bio opšte dobro, javni interes ostvarivanja određenih vrijednosti. Danas je suština politike borba za vlast i moć. Strast vlasti toliko je snažna da izabranik od naroda obnevidi, i čini sve suprotno od onoga što je obećao. Svoju moć ne zasniva na istini već na lažima, jer je politika postala najprofitabilnija profesija i simbol pohlepe. Shvatio je to i jedan Crnogorac i poslao sina u Beograd da studira pravo. Savjetovao ga je, kad diplomira, da se bavi politikom, jer od drugog zanimanja mala je korist. Svjestan da su i danas u Srbiji na mnogim rukovodećim položajima Crnogorci, kazao mu je: „Sine, daću ti samo jedan savjet, kad se budeš bavio politikom, zapamti, narod nikad nije većina!“

Posmatrao sam prijatelje koji su se peli na najveći tron vlasti i došao do zaključka da vlast kvari i najpoštenijeg čovjeka... Nedavno sam u Beogradu razgovarao s jednim drugom, Nikšićaninom, koji je bio na jednoj od vodećih funkcija u velikoj Jugoslaviji, predsjednik SIV-a. Vodili smo iskren dijalog o moći vlasti i o strasti prema njoj. Zaključak o njegovoj ljudskoj vrijednosti, za razliku od današnjih crnogorskih vlastodržaca, donio sam prema usmjerenju njegove djece, koji su svoj životni put gradili na sopstvenim vrijednostima, a ne na autoritetu roditelja. Kćerka se ostvarila u vrhu srpske medicine, a sin je inženjer. Ocu duguju zahvalnost što ih je učinio slobodnima, jer im nijesu potrebni tjelohranitelji. Crnogorske režimlije usmjerenje svoje djece zasnivaju na drugim postavkama. Ne na društveno- korisnim djelatnostima već na biznisu... Nakon sticanja punoljetstva, djeca današnjih vlastodržaca postaju milioneri, ne libeći se ni da mini-elektranama devastiraju prirodu kao neprocjenjivo blago. Njih opšte dobro ne zanima.

Nije bitno gdje se moć vlasti ostvaruje, na malim ili velikim prostorima. Da li je ostvaruju „veliki“ u Vašingtonu, Njujorku, Parizu, Berlinu, Londonu ili u moćnom Briselu, ili „mali“ u Podgorici, Beogradu, Zagrebu, Nikšiću ili Budvi... Svi demonstriraju neumjerenu moć vlasti kao opštu ljudsku slabost. Rimski car Tiberije, koga su prijatelji poznavali kao izuzetno sposobnog, nagovarali su da uzme vlast. S odvratnošću odbijao je savjet prijatelja odgovorom: „ Vi ne znate kakvo je to čudovište vlast! Vlast kvari i najpoštenijeg čovjeka!“ Tiberije je napokon pokleknuo ppred nagovorima prijatelja i uzeo vlast. Aposolutno je zaboravio na prethodne izjave i ocjenei. Bio je još gori i okrutniji diktator od svojih prethodnika!

Kada je u pitanju politika „velikih“ i „malih“, postoji sličnost i ogromna razlika. Status „malih“ sastoji se u položaju ugojenog roba, prinuđeni su da izvršavaju sve zadatke „velikih“. Države „velikih“ su nezavisne, a podaničke državice su zavisne, igraju igre koji im moćniji diktiraju. I jedni i drugi zacrtani cilj ne baziraju na istinama, već na lažima. Ovih dana svjedoci smo primjera gnusnih laži i sramnih stavova koje nam saopštavaju ambasadori dvije najmoćnije države, Amerike i Njemačke. Američki ambasador u Beogradu Kajl Skot ne stidi se da po školama u Srbiji drži lekcije o Kosovu suprotno istorijskim istinama i činjenicama. Njemački ambasador u Srbiji Tomas Šib nadvisuje amerikog sramnijim stavom, lekcijom o genocidu u Srebrenici, navodeći da je to jedan od najgnusnijih zločina 20. vijeka! Vrhunac cinizma i bezobrazluka! Kako kao ambasador ne zna da je u NDH samo za nekoliko dana 1941. u okolini Bihaća ubijeno više od 6.000 Srba!? Ova izjava nije slučajna. Cilj i svrha je da se na Balkanu završe neke stvari koje nije odradila EU!

Kada diplomatski predstavnik na ovakav način okleveta jedan narod, domaćin treba da ga protjera iz svog doma i proglasi nepoželjnim. Ko na ovakve incidente treba najprije da reaguje? Naravno, intelektualci. Ako je inteletkualna elita pasivna i nema svoj stav, niti hrabrosti da ga saopšti, o čemu godse radilo, takva intelektualna elita nema nikakvu vrijednost.

Ipak, Amerika i Njemačka ne oskudijevaju u časnim intelektualcima. Izdvojiću samo po dvojicu, Olivera Stouna, Noama Čomskog, i kancelare Vili Branta i Helmuta Šmita.

Američki ambasador Skot po školama u Srbiji treba da saopštava istinu o svojoj zemlji, a ne laži o Srbiji i Kosovu. Svu istinu o njegovoj zemlji kazao je za dva najiskrenija minuta u istoriji američke teelvizije Oliver Stoun: „Možete da budete kritični prema vašoj vladi i društvu u kome živite. Ne mora da se uklopite. Sada je u modi da se napadaju republikanci, Tramp i sve to, a da se izbjegavaju Obame i Klintonovi. Ali, zapamtite ovo, 13 ratova koje samo započeli u poslednjih 30 godina i 14 biliona dolara koje smo potrošili i stotine hiljada života koji su zbrisani sa zemaljske kugle- zapamtite, to nije bio jedan vođa već sistem, i demokratski i republikanski. Zovite ga kako hoćete: vojno-industrijsko-sigurnosni-finansijski-medijski kompleks. To je sistem koji se održava pod izgovorom da su to pravedni ratovi, da su opravdani u ime naše zastave, koja ponosno vijori našim životima. Naša zemlja je postala mnogo prosperitetnija za mnoge, ali u ime tog bogatstva ne možemo da opravdavamo naš sistem kao centar za svjetske vrijednosti, sve dok izazivamo tolike ratove i haos u svijetu. Nema potrebe da nabrajam žrtve, ali znam da smo intervenisali u više od 100 dražava, invazijama, promjenama režima, izazivanjem ekonomskog haosa, ili hibridnim ratom-mekom moći-kako god to zovete, ali to je ipak rat neke vrste”. Ovu Stounovu istinu potvrđuje i Kosovo. Skot bi trebao da zna da njegova zemlja i on podržavaju ratne zločince i trgovinu ljudskim organima izvađenim žrtvama u najvećim mukama! Iz naprijed izloženog može se izvesti nepobitan zaključak- da je politika više velika laž nego što je istina!