- Autor: Milan Ružić

Ne znam do kada će se više raspravljati o tome šta je „Oluja“. Neka bude jasno jednom za svagda, šta god ko tvrdio – „Oluja“ je zločin! Ponovo u Hrvatskoj slave ovih dana, naravno uz neizostavnog Tompsona, ali i uz neke vrlo problematične izjave predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović.

U duhu današnje terminologije, još jedno razgraničenje je potrebno, prvenstveno zbog Srba koji će iz zajedništva reći: „Pa šta ako slave?“ Juče, kao što će i narednih dana, Hrvatska je slavila progon 250. 000, ubijanje 1.900 i nestanak oko 860 Srba. Dakle, oni slave zločin, a mi oplakujemo one čije su smrti razlog njihove radosti! Pametnom dovoljno.

Grabar Kitarović je izjavila u Kninu: „Najradije bih uhvatila pušku i otišla na ratište, ali shvatala sam da nije stvar samo u mecima i u suočavanju sa onima koji su ispred vas.“ Dodala je i sledeće: „Pobjedom u „Oluji” Hrvatska je dosanjala svoj istorijski san slobode i nezavisnosti.“ Još jedna od stvari koje olako izgovaraju usta predsjednice Hrvatske bila je i ona da „Oluju“ odlikuje duh patriotizma hrvatskog naroda i viteštva hrvatskih vojnika.

Neko ko pazi šta govori i pokušava da „poboljša odnose između Hrvatske i Srbije“ morao bi da bude mnogo pažljiviji, manje huškački nastrojen i više istorijski svjestan. Ako već nije rješenje bilo hvatanje puške i odlazak u lov na Srbe, šta je onda bilo ono što je prevagnulo? Ukoliko „nije stvar u mecima“, zašto ste ih onda toliko trošili na nas Srbe?

Tvrditi da je Hrvatska pobjedom u „Oluji“ u kojoj joj se skoro niko nije ni odupirao dosanjala san slobode i nezavisnosti, može biti tačno. Tačno je ako je nastavila san iz 1941. godine. San o logorima za djecu, san o Stepincu kao svecu, san o srbosjecima, san o krvi.

Istina je i da su sada oni koji slave „Oluju“ nezavisni. Nezavisni su od svijesti, od istine, od pravde, od čovještva, od pameti i očigledno od suda za ratne zločine. Samim tim, može biti i istina da je „Oluju“ odlikovao duh patriotizma hrvatskog naroda i viteštva hrvatskih vojnika, ali samo ako je taj duh patriotizma želja za progonom i ubijanjem, a viteštvo napadanje i bombardovanje, silovanje i pucanje, klanje i nepuštanje djece da odrastu, a sve u okviru kolone u kojoj su Srbi bili „naoružani“ samo suzama, ponekim šporetom, traktorima i djecom u naručju. Kakvu su samo prijetnju oni predstavljali za Hrvatsku.

Mediji su prenijeli da je i dio dvadesetominutnog obraćanja Kolinde Grabar Kitarović bio izgovoren na engleskom jeziku. Ovo je razumljivo s obzirom na nove podstrekače i finansijere „hrvatskog patriotizma“ i „pomirljive politike“.

Je li to taj narod sa kojim mi želimo dobrosusjedske i bratske odnose? Je li ovo onaj narod koji je smanjivao broj našeg? Je li ovo isti onaj narod koji je zločinima svojih „patriota“ u logorima zgrozio njemačkog oficira posle čega su Njemci prestali da nadziru logore u Hrvatskoj? Je li ovo isti onaj narod čiji je narednik u jednoj učionici pobio svu djecu, njihove glave stavio na školske klupe, a učionicu zbog dočeka jedne od novih godina ukrasio njihovim iznutricama?

Je li ovo onaj narod koji nam je ubijao djecu? Je li ovo onaj narod sa kojim ste bili braća? Je li ovo isti onaj narod koji nas je trpao u jame, parao stomake trudnih Srpkinja i bebe dočekivao na bajonete? Je li ovo godišnjica našeg prijateljstva sa njima ili njihovog zločina nad nama?

Kada odgovorimo na ova pitanja, mnoge će nam stvari biti jasnije. Nemam ništa protiv onih Hrvata koji ne slave „Oluju“, koji se ne oblače u crne košulje i marširaju ulicama, koji ne slušaju Tompsona i koji ponekad umiju da kažu istinu. Čak ni onima koji sve ovo rade, koji proslavljaju u Kninu, koji su ubijali moj narod, ne želim ništa loše, jer je u tome razlika između srpskog i hrvatskog naroda.

Mi samo želimo pravdu i istinu. Želimo da pokažete barem jednom da vam je žao one djece koja su morala da biraju između života i omiljene igračke. Želimo da barem neko od vas izađe za taj mikrofon i kaže da mu je žao svih naših žrtava.

Ne želim da slušam o pomirenju dok vam u ušima sa one druge slušalice odzvanja „Jasenovac i Gradiška Stara“. Neću da slušam vaša predavanja o ljudskosti, patriotizmu i demokratiji kada ste opovrgnuli svojim djelima svaku od tih riječi koje olako izgovarate. Neću da budem prijatelj, brat, ni poznanik sa onima koji prije neki dan kažu: „Hrvatska i fašizam? Pa to je nonsens!“ Neću da imam ništa sa njom i ljudima koje ona predstavlja.

Jedno izvinjenje bi bilo dovoljno za početak da vidimo da ste ljudi. Jedna suza bila bi dovoljna da vam stisnem ruku. Jedno pokajanje bilo bi vrijedno zagrljaja.

Međutim, niste vi oni koji mogu učiniti tako nešto. Ne možete se izviniti za ono što ste sa strašću činili. Ne možete pustiti suzu puštajući krv, osim ako nije radosnica. I ne možete grliti, a da ne ubodete s leđa. Zbog svega ovoga, želim vam sve najbolje, ali daleko od Srbije. Vi se radujte, a ostavite nas da žalimo. Uz vas smo se tome naučili. Šta drugo i može činiti narod kojem ste vi komšije, prijatelji i braća?

iskra.co

---