-Piše: Milan Mišić
Obavezni dio meteoroloških izvještaja ovih dana je veliki šumski požar u Sibiru – toliko veliki da se „vidi iz svemira”.
Vatrena stihija je zahvatila oko 30.000 kvadratnih kilometara (skoro polovina teritorije Srbije) i s njom se upravo bori ruska vojska. Moskva, zasad, ne prihvata inostranu pomoć (ponudio ju je i američki predsjednik). Mada je prva pomisao kad se pomene Sibir tamošnji snijeg i led, ljetnji šumski požari tamo nisu rijetkost. Najnoviji je, međutim, nadmašio sve pređašnje, a prve procjene govore o tome da već proizvodi globalnu ekološku štetu.
Ne zna se kako je buknuo, ali se zna da su planetarne vreline ovog ljeta stigle i tamo. U julu su, naime, nadmašeni svi dosadašnji rekordi otkako se (od 1880.) vode meteorološke evidencije. Primjera radi, tokom prošle nedjelje rekordno visoke dnevne temperatura zabilježene su u Londonu, Parizu, u skandinavskim prestonicama, pa čak i na Aljasci.
Upravo minuli jul uspio je da nadmaši i dosadašnji rekord jula 2016. Sve u svemu, poslednjih pet godina su, po temperaturnim ekstremima, apsolutni rekordne.
Sa svim posledicama koje to donosi. Na Islandu će sredinom ovog mjeseca, otkrivanjem prigodne ploče, i zvanično konstatovati da se istopio tamošnji najpoznatiji lednik. U Indiji, metropola Čenaj (nekada Madras) od 11 miliona stanovnika, suočila se sa činjenicom da je ostala bez svih svojih vodoizvorišta (voda im se sada doprema željezničkim cisternama). Na Arktiku, najsjevernijem prostoru naše planete, nivoi snijega i leda se dramatično tanje, što podiže nivoe takođe sve toplijih voda mora i okeana koji ga zapljuskujuâŚ
Klimatski udari rezultat su globalnog zagrijevanja – o tome je već postignut naučni, a na Pariskoj klimatskoj konferenciji 2016. i politički konsenzus - a globalno zagrijevanje je proizvod svih dosadašnjih industrijskih revolucija. Najkraće rečeno, trošimo previše fosilnih goriva koji u atmosferu ispuštaju ugljendioksid i još neke gasove, koji, nagomilani u atmosferi, Zemlju pretvaraju u sve topliji staklenik.
Dosad smo uspjeli da prosečnu globalnu temperaturu podignemo za 1,2 celzijusa u odnosu na onu s kraja 19. vijeka. Naučnici tvrde da ovo moramo da zadržimo na granici od 1,5 stepeni, inače će klimatski udari postati sve pustošniji.
Hoće li se u tome uspjeti? Teško, uprkos mobilizaciji koja je pokrenuta na pomenutoj konferenciji u Parizu. U međuvremenu je, naime, situacija pogoršana: iz klimatskog sporazuma se, odlukom svog novoizabranog predsjednika, povukla zemlja koja je najveći zagađivač, Amerika.
O neophodnosti obuzdavanja globalnog zagrijevanja, prije svega promjenom energetske paradigme, više se govori nego što se praktično radi. Do kraja ove godine održaće se, doduše, dvije velike klimatske konferencije, a dogodine i globalni samit, ali sve je manje nade da će se učiniti ono što se mora.
Suština je u tome što nema tog političkog lidera koji će da povlači nepopularne poteze danas (da povećava cijenu goriva, zatvara elektrane na ugalj i naftu, oporezuje zagađivače), da bi od toga bilo koristi tek kad on godinama ne bude više na vlasti. Rezultat je da će (loše) posledice onoga što činimo sada u pravoj mjeri osjećati naši potomci i potomci njihovih potomaka. Ali neće moći da nam ispostave račun – jer ćemo biti „opravdano odsutni”.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike')
)){kind=small}
