-Autor: Erkan Arikan

Da, veoma me je pogodila vijest koju sam u ponedjeljak pročitao u agencijama: „Muškarac gurnuo majku i dijete pod voz.“ Suze su mi pošle i hiljadu misli prostrujalo kroz glavu. I svaki put kad pročitam takvu vijest, moja prva misao je: „Samo da to nije bio neki stranac!“

Kao otac, mislio sam na članove porodice te majke i dječaka. „Kako neko može da bude u stanju da tako nešto uradi“, to je bila moja sledeća misao. Onda sam pročitao da je navodni počinilac uhapšen i da je riječ o 40-godišnjem muškarcu iz Eritreje.

S tim je bilo jasno kako će stvari dalje da teku: motiv zločina se gura u pozadinu, a umjesto toga, nadugačko i naširoko se izvještava o nacionalnoj pripadnosti navodnog počinioca. Kao da je porijeklo nekog počinioca kriminalnog čina odlučujuće za njegov karakter. I ponovo moram da se suočim sa stereotipnim izjavama. „Ti stranci“, „onaj migrant“, „svi su oni opasni“, „sve su to potencijalni atentatori“.

Taj Pavlovljev refleks zatim se nastavlja: kao nekadašnje gastarbajtersko dijete i Njemac turskih korijena, ja ponovo moram da se pravdam. Društvo od mene ne očekuje samo da osudim čin jednog čovjeka stranih korijena – ono, pored toga, pod generalnu sumnju stavlja gotovo svakog čovjeka koji dolazi iz Eritreje ili neke druge afričke zemlje. Ne želim uopšte ni da pričam o tome da populisti tu temu iskorišćavaju za sopstvene političke ciljeve.

Moj nigerijski komšija od juče se više ne vozi ni autobusom ni tramvajem. Pitao sam ga zašto sada ide autom do posla. U početku je, kaže, u ponedjeljak, na putu s posla osjetio nelagodu – prezirni pogledi, domunđavanje među putnicima u javnom prevozu. A zatim je uslijedila jedna rasistička izjava. I tako je njegova nelagoda prerasla u strah. Apsolutno ga razumijem!

I kad sam prije nekoliko dana na radiju prvi put čuo o događajima na otvorenom bazenu u Diseldorfu, možete misliti koja bila moja prva reakcija: „Samo da to nisu stranci!“ I već je u sledećem dahu voditelj vijesti izustio: „Grupa od oko 40 mladića potiče uglavnom iz Sjeverne Afrike“. U mojoj glavi ponovno misli: „A još su i muslimani!“ I opet moram da se branim. Ponovno moram da osudim čin četrdesetak mladića od kojih su većina pripadnici iste religije kao ja. Želim da razjasnim – i to vjerovatno ne po poslednji put – da duboko osuđujem svaki napad, uopšte svaki zločin koji počine migranti, ljudi muslimanske vjere, hrišćani, Njemci ili bilo ko drugi.

Jedna stvar, međutim, takođe mora da bude jasna u njemačkom društvu, jer sam uvjeren u to da mnogi to gube iz vida: strašni zločin koji se dogodio u Frankfurtu na Majni većina će jednoga dana da zaboravi. Ali mržnja i rasistički napadi koje mnogi ljudi sa stranim porijeklom, pa i ja, nakon takvih zločina doživljavaju – to će nas i dalje pratiti svakodnevno.

www.dw.com

---