-Autor: Danijela Stefanović

Meri Bird, jedna od najpoznatijih istoričarki antike, u tekstu „Savremeni izbori i Rimljani” iz 2007. bilježi da je u radio emisiji na temu izbora njen sagovornik Boris Džonson iskazao posebnu zabrinutost jer je rimskim kandidatima za magistrature bilo dozvoljeno da u izbornom procesu glasačima obećavaju ono što sasvim sigurno neće ispuniti. Bird navodi da iskazana zabrinutost vjerovatno podjednako govori i o Džonsonu i o Rimljanima. I to je sasvim tačno. Biračkom tijelu Pompeja, odakle potiču najživopisnija svjedočanstva o „lokalnim izborima” u antičkom svijetu i predizbornoj propagandi, oličenoj dijelom u grafitima ispisivanim na zidovima krčmi i kuća lokalnih žitelja, bilo je jasno da ono što kandidati obećavaju neće odmaći dalje od obećanja. Glasali su za svoje prijatelje, rođake, komšije (naravno, pod uslovom da su stekli pravo da se kandiduju!), ili za one koji su ih potkupili upravo iz navedenih razloga – jer su im bili rođaci, komšije, prijatelji i zato što su od njih imali koristi. Savremena društva se na izborima opredjeljuju za političke programe povodeći se za izbornim obećanjima, kojih se, posle proglašenja izbornih rezultata najčešće gotovo niko ni ne sjeća. Ostaje da sačekamo jesen i vidimo da li će Džonson, aktuelni britanski premijer, održati svoje obećanje i sprovesti Bregzit do 31. oktobra, ili će se povesti za svojim pompejskim prethodnicima.

I u nedemokratskim društvima na prvi pogled monolitni sistemi takođe su bili podložni pravljenju rupa. U antičkom svijetu su celestijalni fenomeni najčešće tumačeni kao loša znamenja. Pomračenje Sunca svakako je bilo najdramatičniji događaj i sledstveno tome donosilo najviše posledica drevnim narodima. U Asiriji, posebno u periodu novoasirskog carstva (oko 911-605. godine pr. n.e.), pomenuta nebeska pojava uticala je na uobličavanje jedinstvenog rituala poznatog pod imenom sar pōḍi – kralj-zamjenik. Prema učenjima i vjerovanjima kultura Mesopotamije, posebno drevnih Asiraca, pomračenje Sunca najavljivalo je smrtnu opasnost koja se nadvila nad vladarom. Budući da su posjedovali zavidna astronomska znanja, pomračenja su se sa velikom preciznošću mogla predvidjeti. Ako su proračuni najavljivali da će pomračenje biti vidljivo na teritoriji Asirije, pokretao se čitav mehanizam ne bi li se vladar spasio potencijalne opasnosti, a time i država. Na njegovo mjesto, dok ne prođe opasnost, dolazio je kralj-zamjenik. Po obavljanju izbora, zamjenik bi ponio vladarsku odoru, bio proglašen za vladara i uzimao učešća u ritualima kojima je uobličavan njegov vladarski identitet iako kratkotrajan i u biti lažan – no, forma je morala da bude zadovoljena. Mlada žena bi bila izabrana za njegovu kraljevsku suprugu. Istinski kralj bi se, po izboru kralja-zamjenika, povlačio iz javnosti i čekao da prođe opasnost. U trenutku kada bi Sunce i Mjesec ponovo postali vidljivi na nebu sar pōḍi i njegova kraljica bili bi ritualno pogubljeni, što je bio znak da je opasnost prošla. Pravi vladar je mogao da se vrati na dužnost. Kako često biva u životu, model zamišljen u teoriji, u praksi bude malo drugačiji. Era-Imiti, vladar grada države Isin u južnom Iraku sredinom XIX vijeka pr. n.e. preminuo je za vrijeme pomračenja Sunca, kako bilježe izvori, nakon što je popio tečnost koja je bila prevruća. Njegov zamjenik, baštovan po imenu Enlil-bani, umjesto da bude usmrćen, nastavio je da vlada Isinom još dvadesetak godina.

Hronološki najudaljenija i od Rimljana i od Borisa Džonsona, kultura dinastičkog Egipta, takođe nije bila lišena sistemskih grešaka. Deir el Medina je staroegipatsko selo iz vremena Novog carstva (oko 1550-1069. pr. n.e.) u kome su živjeli umjetnici i zanatlije, sa svojim porodicama, angažovani na izgradnji i dekoraciji vladarskih grobnica u obližnjoj i mnogo poznatijoj Dolini kraljeva. Obilje sačuvanog i pisanog i arheološkog materijala omogućava da se stekne jedinstven uvid u život običnih ljudi druge polovine II milenijuma pr. n.e, ali i da se sagleda kriza centralne vlasti. Pokušavajući da se izbori sa korupcijom i zloupotrebama, ali i da ojača sopstvene pozicije, Ramzes III (oko 1184-1153. god. pr. n.e.), poslednji veliki vladar novog carstva, darovao je ogromne parcele zemlje hramovima u Tebi, Memfisu i Heliopolisu, računajući na njihovu potporu. Važno je napomenuti da u antičkom svijetu hram nije samo mjesto gdje se slavi božanstvo; hram je i važan ekonomski činilac. Primjera radi, u vrijeme Ramzesa II (oko 1279-1213. pr. n.e.), hramovni kompleksi u Tebi (obradive površine, radionice etc.) upošljavali su na desetine hiljada zaposlenika. I za savremene standarde bi takva „fabrika” bila više nego zamašan kapital. Darujući zemlju država je gubila ogromne prihode, budući da su hramovni posjedi bili oslobođeni plaćanja poreza. U jednom trenutku država je bila lišena prihoda sa 1/3 obradivih površina, a od toga se tri četvrtine zemlje nalazilo u posjedu Amonovog sveštenstva u Tebi. Centralna vlast je slabila – hramovni kompleksi su jačali. Usled nastalog disbalansa Egipat je pogodila ekonomska kriza i vjerovatno jedna od prvih inflacija za koju znamo. Cijene žitarica su naglo skočile, a pošto je državna riznica bila bezmalo prazna kasnila su i sledovanja radnicima u Deir el Medini. To je dovelo, 29. godine vladavine Ramzesa III, do prvog zabilježenog, organizovanog štrajka u istoriji. Radnici su osamnaest dana čekali na isplatu nadoknada, a onda su odložili svoja oruđa i kistove i krenuli ka gradu uzvikujući „Mi smo gladni”. Lokalni zvaničnici, suočeni sa potpuno novom situacijom i očito nespremni za nju, naredili su da se pobunjenim radnicima podijele hljepčići pretpostavljajući da će ih to umiriti i da će se razići kućama. Sjutradan su radnici provalili u jedno od hramovnih skladišta u Tebi zahtijevajući svoja sledovanja. Montumes, zapovjednik policije u Tebi, pokušao je da pregovara sa štrajkačima. Nije imao uspjeha. Problem je privremeno riješen tako što je hram isplatio zaostala davanja, ali su se obustave rada (tokom jedne od njih radnici iz Deir el Medine su blokarili sve prilaze Dolini kraljeva) nastavile i u potonjim mjesecima i godinama. Idealano ustrojen sistem, utemeljen na principu božanske pravednosti, koji je vladar Egipta čuvao i održavao, poremetila je rupa – pogrešna odluka koja je dovela do pogrešne fiskalne politike i na kraju i do sloma samog sistema.

Lolije, stanovnik Pompeje i jedan od kandidata na lokalnim izborima, nije mogao znati za nevolje štrajkača iz Deir el Medine, ni za sudbinu Enlil-banija. Grafit sačuvan na zidu jedne krčme poručuje „Molim vas glasajte za Lolija; valjaće za (gradnju) puteva i javne i sakralne građevine.” Ostaje nepoznato kakav je uspjeh Lolije požnjeo na izborima. Na jesen ćemo saznati hoće li Boris Džonson održati obećanje – „Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”.

(Autorka je profesorka na Odsjeku istorije Filozofskog fakulteta u Beogradu)

Peščanik.net

---