-Piše: Dragan Mraović

Svjetski poznati politički analitičar Vilijam Engdal tvrdi da je EU već u fazi neopozivog raspada: „Uslijediće oslobađanje država iz tog saveza, za koji je projekat postojao još 1950. godine u SAD, sa ciljem da se pomoću njega kontroliše Evropa... EU je čudovište čije evrokrate odlučuju o svim aspektima naših života... Reakcija protiv Brisela je tek počela, a valuta euro je potpuni promašaj. Uništava se ekonomija u Evropi u ime nekoliko velikih međunarodnih banaka“. Zato Velika Britanija ubrzano napušta EU, a predvidljivo je da će se potom i ona raspasti na Englesku, Škotsku, Vels i Irsku. I treba da se svede na Englesku da se vidi da Škoti, Irci i Velšani nisu kao Englezi. Jer ne daj Bože da budu kao oni Englezi na Vimbldonu koji su se primitivno ponijeli prema istorijskoj i veličanstvenoj pobjedi Novaka Đokovića. Takav meč se rijetko viđa u tako značajnom finalu i zasluge pripadaju jednako obojici finalista. Mogao je pobijediti i Federer. Odlučile su nijanse, ali pobijedio je najbolji teniser svijeta u ovom času. Federer se časno ponio, za razliku od engleske publike, rekavši da „nije sramota izgubiti od najboljeg na svijetu“. Ali, engleska publika se ponašala prema Đokoviću baš onako kako to tvrdi Mića Danojlić: „Pjenili su Anglosaksonci protiv Slovena, katolici protiv istočnjačkih otpadnika, aplauzom pozdravljali poneki Đokovićev promašaj. Britansko držanje je kvintesencija zapadnjačke mrzovolje prema Srbima; gordi Albion je u tome prednjačio. Nastupili su bez imalo gospodske uzdržanosti, bez sportskog viteštva i obične domaće pristojnosti. Iskalili su, pred televizijskim kamerama, svu silu prostačke samoživosti, bahatosti i uobraženosti..“ Englezi, već dva vijeka najveći protivnici Srbije u svim prilikama, nisu mogli da podnesu da jedan Srbin bude nadmoćan na Vimbldonu u igri koju su oni izmislili, ali koja nosi ime po francuskoj roječi „tenez” što je drugo lice množine zapovjednog načina francuskog glagola „tenir – držati“.

To je ta „Evropa“ naših političara koji nas u nju vode zaslijepljeni Engleskom, Njemačkom, Francuskom, a koje nam obećavaju ono što nikada neće dati, traže od nas pravnu državu kakvu nemaju u EU, pričaju o ljudskim pravima, a evropski radnici su obespravljeni i ukinuta su im sva socijalna prava, bez kojih nema ni ljudskih prava. To je ta Evropa koja mrzi pravoslavlje, mrzi srpska i crnogorska visoka čela. To je ta „Evropa“, oboljela od rusofobije što je čisti hitlerizam, u klimakterijumu sa metastazama neoliberalizma koje joj razaraju svaku ćeliju moguće humanosti. To je EU bez renesanse, bez mogućnosti da ima budućnost, jer njen politički sistem je neprestani perpetum mobile sadašnjosti, kako bi opstali na vlasti bogataši, koji bez novca gube bilo kakvu vrijednost, jer oni druge valjanosti i časti nemaju.

Zato je Đoković njima kost u grlu. Nadigrao ih je u njihovoj igri i njihovom teniskom hramu jedan Srbin, a oni Srbe smatraju nižom rasom. Ponijeli su se kao Hitler koji nije htio da se rukuje s učesnicima drugih zemalja na Olimpijadi u Berlinu 1936. Zato su veoma poučne riječi Milovana Miće Danojlića tim povodom: „Od Đokovićeve pobjede.... važnija je pouka koja se, iz ponašanja evropske elitne publike, dade izvući. Lekcija se nameće jasnoćom žive očiglednosti. Onako kako su našeg igrača doživjeli i primili na teniskom igralištu, onako će nas, sjutra, gledati u Evropskoj uniji, ako nas nekim čudom tamo pripuste. Tako nas uostalom i danas tretiraju.“

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---