Tara zbog tajkuna postala bara * Briselski plan osnažuje mogućnost tehničke vlade * Preko 90 radnika tužbom traže 1,2 miliona eura * Ministrova „istina“ prva žrtva poligona * Brat i sestra pljačkali kuće * Deponiju opasnog otpada hoće da smjeste u centar Pljevalja * Opozicija treba da iskoristi slabost DPS-a
ISSN 1800-6299		Izdanje: 06-08-2019

Porudzbenica

Rubrike

Pogledajte

Strip Dana

Riječ Dana

Janko Vučinić, PREDSJEDNIK RADNIČKE PARTIJE:
Biselski plan vodi do sprečavanja izborne krađe

Vic Dana :)

Mujo krenuo na posao tramvajem, kad mu prilazi neki tip i kaže mu:
- Bio sam ti sa ženom!
Sjutradan isto. Kada se to dogodilo i treći dan, Mujo nazove Fatu kad je došao na posao i ispriča joj što mu se već više dana događa u tramvaju.
Fata nervozno odgovori:
- Ma pust’ b’dale, nemoj se ti nervirat’, ignoriši ga pa će prestat’...
Sjutradan opet u tramvaju prilazi mu isti frajer, i kaže:
- Tužibabo jedna!!!

Arhiva

Razno

Follow @Dnevne_DAN

Stav - datum: 2019-08-01

Bezakonje po najvišim standardima Teško je naći primjer razaranja Crkve kakvo je predloženo u Crnoj Gori. Doduše, slično postoji u još jednoj državi na svijetu i u jednom protektoratu. U Ukrajini i na Kosovu

-Piše: dr Vladimir Leposavić

Pošto u redovnim postupcima nije uspjela da dokaže da joj pripadaju pojedini hramovi, vlast je odlučila da svoj naum sprovede neometana postupcima obaveznog sudskog ispitivanja, pa je, 2015. godine, objavila Nacrt zakona kojim je predvidjela da imovinu zakonitih vlasnika dodijeli državi, tj. sebi.
Tada je ovo prvi put nazvano konfiskacijom, i to od Venecijanske komisije koja je naglasila da sporne odredbe predstavljaju „konfiskaciju kao nesumnjivo kršenje prava na mirno uživanje svojine“. Nakon četiri godine skrivenog rada, Vlada je predložila isto konačno rješenje – jedino skrativši raniju odredbu za izraz da će išta biti „utvrđivano“. Ove godine je poručeno da „vjerski objekti za koje ne postoje dokazi postaju državna svojina“. Ne samo da nije pomenuto bilo kakvo sudsko ispitivanje, već je, na potezu od člana 62 do člana 63 Predloga zakona, nestala čak i ta jedna riječ „dokazi“, a ostale samo „popis“ i „upis državne svojine“. Nastavi li se ovakva primjena evropskih standarda, mogli bismo svi završiti pod vedrim nebom, goli i bosi.

O ČEMU SE RADI

Evropski sud za ljudska prava je osudio svaki oblik konfiskacije, pa i kada se ova sprovodi „usvajanjem zakona“ ili na drugi „indirektan način“. Garanciju privatnog vlasništva sadrži preko dvije hiljade međunarodnih ugovora, a unijeta je, ne slučajno, i u Međunarodnu konvenciju o zabrani rasne diskriminacije. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima propisuje da „niko ne može biti lišen prava svojine na proizvoljan način“. Način na koji Crkvu u Crnoj Gori žele lišiti prava svojine predstavlja egzemplarnu definiciju „proizvoljnosti“.
Vlast namjerava da svoje ubjeđenje o navodnom vlasništvu nad crkvenim objektima zakonom proglasi za novo pravno stanje. Umjesto da budu iznijeti u konkretnim tužbenim zahtjevima, argumenti za ovu tvrdnju su sakupljeni u Predlog zakona, gdje simuliraju nekakav pravni osnov koji, samo u Crnoj Gori i samo u slučaju Srpske pravoslavne crkve, ne treba dokazivati pred nadležnim sudovima. Umjesto toga, predloženo je da dokazi protiv Vladine tvrdnje budu poslati Vladi, da bi o njima odlučila isto Vlada – u do kraja nepoznatom, a od početka nezakonitom upravnom postupku.
Nije zabranjeno iznositi različite, makar i neutemeljene tvrdnje, ali i u našem pravu važi pravilo da teret dokazivanja leži na onome koji nešto tvrdi. Dokazivanje da zakoniti vlasnik i držalac stvari nema pravo svojine – a koje vlast uporno hoće da izbjegne – poznato je kao „đavolsko dokazivanje“, po ugledu na antičke predstave u kojima je đavo pokušavao da dokaže imanje prava na ljudsku dušu. S druge strane, navodi da su vjerski objekti već u državnoj svojini, jer će tek postati kulturna baština, predstavljaju pravi nonsens. Status kulturnog dobra se ustanovljava radi zaštite objekta, a ne da bi se mijenjao njegov vlasnik. Kada država proglasi nečiju stvar za kulturno dobro, ona ne postaje vlasnik već nosilac određenih prava na tuđoj stvari (iura in re aliena).

ŠTA TREBA DA SE RADI

Venecijanska komisija je, 2015. godine, upozorila da je konfiskacija bilo čije imovine zabranjena, da bi, ove godine, otišla korak dalje i saopštila sledeće: da su sporne odredbe Predloga zakona „nejasne i dvosmislene“; da „sudske vlasti imaju obavezu da ispitaju i utvrde konkretna vlasnička prava u skladu sa Evropskom konvencijom i praksom Evropskog suda za ljudska prava“; da se ne mogu primijeniti „bilo kakva pravila posebno skovana za ovaj slučaj“; da treba primijeniti „važeća pravila sudske zaštite“ i „regularne, višestepene dokazne postupke“; da „teret dokazivanja leži na državi“ i da država može upisati konkretno vlasničko pravo na crkvenoj imovini „jedino posle donošenja konačne sudske odluke“.
Drugim riječima, Vladi je poručeno da odredbe iz čl. 62 i 63 Predloga zakona nije bilo potrebno uopšte ni predlagati! No, Venecijanska komisija je zabilježila i to da joj je Vlada čvrsto obećala da će usvojiti sve preporuke i najviše evropske standarde, samo kako bi se nastavilo po zamišljenom.

KAKO SE RADI

Nakon objavljivanja Mišljenja Venecijanske komisije, predsjednik Vlade je izjavio da će Predlog zakona biti „popravljen“, ali je istovremeno poručio da „crkvena imovina pripada državi i da to niko ne može osporiti“. Dakle, u jeku „popravljanja“ Predloga zakona, iz vlasti je već presuđeno o tome kome pripada crkvena imovina. Grdna tjeskoba – rekao bi autor knjige „Opsada crkve Svetog Spasa“, kada opisuje sa kakvim se osjećanjima nosi sveštenstvo i narod na čiji hram je, „sakupivši trikletu jeres“, jurišnuo „mnogostrašni knez Šišman“.
Da bi se tvrdnje, bez dokazivanja, pretvorile u pravo svojine – u pomoć je prizvana retorika potrebe razbijanja „monopola Srpske pravoslavne crkve“ i stvaranja „autokefalne crkve“ koja bi bila nacionalno čista ili barem nacionalno očišćena. Iako su ove teme irelevantne za vještački stvoren imovinski spor, treba, ipak, podsjetiti da Srpska pravoslavna crkva ima najveću zabilježenu većinu građana Crne Gore za svoje vjernike i članove. Ako je to „monopol“ koji država želi da razbije, onda vlast treba da se lati kakvog prozelitizma koji bi, uz mnogo truda, dostojnosti, istorijske sreće i Božije pomoći, za 800 godina urodio plodom kakav želi da prigrabi sebi ovog ljeta.
Teško je naći primjer razaranja Crkve kakvo je predloženo u Crnoj Gori. Doduše, slično postoji u još jednoj državi na svijetu i u jednom protektoratu. U Ukrajini i na Kosovu. U prvom slučaju je vlast izazvala građanski rat i izgubila dio teritorije, da bi postala samorazorena i duboko podijeljena zemlja, na čijem čelu je komedijaš. Na čelu nepriznatog Kosova, pak, nalaze se lica osumnjičena za najteže međunarodne zločine i svireposti, koja su prvo pokušala da spale pravoslavne hramove i da sa njih iščupaju krstove i znamenja, da bi zatim odlučili, i oni, da iste proglase za sopstvenu kulturnu baštinu. To su, danas, jedini uzori Crnoj Gori, a žrtve takvog ugledanja će biti, ako uz Božiju pomoć to ne spriječimo, njeni građani i ona sama.

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.