Grozno je umrijeti u vrijeme Fejsbuka. Ako si anoniman, onako relativno, koliko je to već moguće u zemlji koja je pala ispod četiri miliona stanovnika, poznanici objavljuju da si umro i taguju te na društvenoj mreži. Drugim riječima, dok ležiš u onom bolničkom frižideru, ili u mrtvačnici, a baterija mobitela te je nadživjela, negdje je na trideset odsto, iz tvojih ličnih stvari koje će uskoro uručiti, ili su upravo uručili rodbini, neprekidno pišti.
To ti se ljudi obraćaju, pišu po tvom Fejsbuk zidu, jer si umro naglo, ili nijesi bio dovoljno metodičan u smrti da nekom ostaviš lozinku da zatvori to mjesto gdje si iznenada iznimno popularan, jedino što se sve odvija u neugodnom raskoraku, upravo su rasporili košulju na leđima da ti je navuku samo s prednje strane, a komunikacija se naveliko odvija, samo što onako ukočen i klinički mrtav ne uspijevaš lajkovati sve izraze tuge i saučešća.
Ako si poznat i priređen ti je spektakularan pogreb, šanse da se relativno dostojanstveno dočepaš vlastitog ukopnog mjesta mizerne su. Nakon što gomila ljudi kojima si bio drag, ili im nisi bio ništa specijalno drag, nego su te se zbog toga što si umro sjetili, objavi na profilu tvoj lik, ili djela, u akciju kreću oni koji se žele distancirati od mnoštva, ili distancirati uopšte (ovi drugi misle da oni prvi pažnju na sebe privlače na neprikladan način, a Fejsbuk je društvena igra privlačenja pažnje).
Kreće, dakle, kritička analiza tvog opusa, kakvu nijesi dobio dok si bio živ, a više neće biti relevantna kad budeš sahranjen; valja te uhvatiti na putu od mrtvačnice do groblja, dok je stvar svježa, i u Fejsbuk parametrima relevantna. Kreće mahnito pretraživanje Jutjuba, na nekvalitetnim VHS snimcima tvoje se lice pokušava razaznati među izvršiteljima, bilo bi krajnje originalno otkriti da si bio počinilac kakvog genocida, ili da si makar huškao, režao. Makar jedna jedina sramotna pjesmica, u ograničenom terminu dok te drndaju u onom hrastovom kovčegu s kičastim reljefima, da se iskažu ovi što su zakasnili sa statusima u kojima te slave, i obožavaju.
Kako je svaka sekunda pogreba takođe vidljiva na Fejsbuku, jer s mobitelima, po pravilu okrenutim okomito, kao da ljudi imaju samo jedno oko, video snimaju čak i oni koji nose lijes, jednom rukom nose, a drugom bilježe da u svemu učestvuju; onda kreće diskusija zaslužuješ li baš takav pogreb, odnosno zašto ga nisu imali drugi, jednako vrijedni, ili čak vredniji. Nad tobom, nesahranjenim i sklonom kvarenju na visokoj temperaturi, odvija se dramatična bitka stavova i perspektiva; svi se izrazito žure dok te ne zatrpa zemlja. Već sjutra postojaće nova tema, novi podražaj.
Jezivo je umrijeti u vrijeme Fejsbuka. Svi o tome imaju mišljenje, svi hoće svojih pet minuta. Većini je ipak žao, već zbog same smrti, činjenice smrtnosti. Ali to nije naročito originalno, i mnogo je onih koji tim nijesu zadovoljni. Vrebaju, došaptavaju se.
Važno da je leš još uvijek na površini; jednom kad dospije na groblje, ulazi u neatraktivnu teritoriju. Gdje se može, ili ne mora, donijeti buketić cvijeća. Ali to ulazi u sferu privatnog, i nevažnog.
Ako stvar postave naglavačke, nešto će se lajkova iz toga već izvući.
Za komadanje leša, isporučenog podzemnom svijetu, i sporom truljenju, više nije prikladan trenutak.
wwwbuka.com