J
ednom davno u drevnoj Kini živio je jedan čovjek. Kuća u kojoj je srećno živio sa svojom porodicom bila je lijepa i velika, na dobrom mjestu. Jedina mana joj je bila što je do najbližeg sela trebalo preći preko jedne visoke planine. Jednog jutra ovaj stari Kinez izašao je do podnožja planine sa svojim sinovima i unucima i počeo da kopa tunel. Jedan prolaznik je neko vrijeme gledao šta rade pa reče: „Budalasto je to što radiš. Planina je ogromna, vas je malo...”
Starac mu je smjesta odgovorio: „Budala si upravo ti. Moji unuci će imati unuke, ovi takođe. Planina nema nikoga. Jednoga dana prokopaćemo tunel”.
Kada smo prije deset godina počeli da sastavljamo godišnji Izvještaj o političkim pravima srpskog naroda u regionu bilo nas je nekoliko, radili smo na tom kratkom tekstu osam mjeseci i sami smo platili njegovo objavljivanje. Nastojali sam da budemo što je moguće umjereniji. Da se oslonimo na opšte poznate i provjerljive podatke, da ocjenjujemo prava koja su Srbima u osam susjednih država zakonom, ustavima i međunarodnim sporazumima i konvencija već bila data ili koja uživaju manjine u Srbiji. Izvještaj smo predstavili 4. avgusta 2009. godine. Tada je na vlasti bila evrofilska koalicija čiji je patriotizam zbog njenih djela i političkih obmana bio pod sumnjom. Mediji su se zainteresovali. Sjećam se kako smo mi, autori izvještaja, zajedno sa poznatim piscem Vladimirom Kecmanovićem i muzičarem Feđom Dimovićem stali pred brojne kamere i počeli da iznosimo niz nepobitnih činjenica. O tome kako je Repubika Srpska jedina država u Evropi čija prava i autonomiju neprekidno otimaju i osporavaju, da u Federaciji BiH 70 srpskih sela nema struju, a da je u MUP-u RS oko 50 puta više Bošnjaka nego Srba u policijama federacije. Ukazivali smo na neispunjenost Erdutskog sporazuma, ukidanje autonomnih kotara i sistematske kampanje mržnje prema srpskom narodu u Hrvatskoj. Tražili smo da srpski narod u Sloveniji i Albaniji dobije makar status nacionalne manjine – ono što Slovenci i Albanci odavno imaju u Srbiji. Pozivali smo da bude vraćena sloboda vjeroispovijesti Srbima u Makedoniji, da iz tamnice Idrizovo bude oslobođen Jovan Šesti, poglavar drevne Arhiepiskopije ohridske. Apelovali smo da malobrojni Srbi u Mađarskoj dobiju prava koja im garantuje Ustavni zakon. Hvalili smo Rumuniju pozivajući se na govor njenog senatora. Grdili smo Vladu Srbije zato što nema trajnu politku i samo formalno drži ustanove posvećene pitanjima zagraničnih Srba.
Bilo je reakcije. Šef hrvatske policije i budući premijer nije pročitao izvještaj, ali je rekao da je to djelovanje SANU i novo Načertanije. Od ustanova primili su nas savjetnik predsjednika republike i šef skupštinskog odbora za dijasporu. Utisci su bili različiti. Savjetnik, sa kojim smo kasnije lijepo sarađivali, počeo je razgovor tako što je mahao novinama s intervjuuom u kome sam rekao da predsjednik i premijer ne mare mnogo za zagranične srpske zemlje. Reče kako to nije tačno. Na pitanje kada je imenovan sa mandatom da predsjednika Borisa Tadića savjetuje o dijaspori i Srbima u regionu, reče kako tome ima pet mjeseci. Kada sam ga podsjetio da je predsjednik izabran pet godina ranije on se slatko nasmijao. U skupštini smo zahvaljujući vrijednom Aleksandru Čotriću 2012. imali javno slušanje o pravima Srba u regionu. MIP je zahvaljujući ministru Ivanu Mrkiću u program Diplomatske akademije uveo kurs „Srpski narod u regionu“. Konačno su 2011. usvojene strategije politike vlade i predsjednika republike prema dijaspori i Srbima u regionu. Stručnjaci Naprednog kluba sami su sastavili dio posvećen Srbima u regionu. Vlada je ovu strategiju usvojila, ali ju je na prve proteste iz Zagreba i Podgorice promijenila na telefonskoj sjednici!
Pomaci su dakle postojali, ali bili su mali. Onda je uspostavljen Vučićev režim. Ustanove su ukinute. Gotovo sve: od ministarstva do kursa na Diplomatskoj akademiji MIP-a. Čitava politika postala je privatna. Ranije je bilo loše, sada je gore. Kada smo u subotu predstavili deseti godišnji izvještaj sa nama su bili bivša ministarka Sanda Rašković Ivić i Petar Lađević – osnivač Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj. Iznijeli smo neporecive činjenice o kršenju prava i pogoršanju statusa srpskog naroda u regionu. Kao najgori slučaj naveli smo Crnu Goru. Segregacija i diskriminacija čine srpski narod u CG najugroženijom manjinom. Naša crkva je pod udarom. Jezik i pismo tretirani su tako da u Podgorici, gdje većina govori srpski, ima više natpisa na kineskom nego na ćirilici. Našim političkim vođama sude. Naše junake su utamničili. Crna Gora je jedina evropska zemlja u kojoj je dječak od 16 godina proveo mjesec dana u pritvoru. Naše učenike kažnjavaju zbog papirnih aviona oni koji šuruju sa vojskom čiji avioni su u našim zemljama ubijali djecu. To je današnja Crna Gora i to priznaju kako naš patrijarh, tako i predsjednik Vučić, koji je godinama Đukanovićev mlađi saučesnik.
Vrijeme je za promjene. Čak i poslije osvješćenja i obnove, Napredni klub će izdavati godišnje izvještaje na srpskom i engleskom. U narednih deset i pedeset godina. Makar dokle god budem živ.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)