- Piše: Borivoje Ćetković

Da domoljubiva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović voli da stalno diže tenzije pokazala je i njena nedavna posjeta Tirani gdje je izjavila da su Hrvati i Albanci „braća po oružju“ i s velikom zahvalnošću istakla učešće albanskih separatista u domovinskom ratu. Prostor ne dozvoljava da se na njihovo „bratstvo po oružju“ osvrnem detaljnije, samo ću napomenuti da je ono utemeljeno još u Drugom svjetskom ratu-po zlu čuvena brdska SS Handžar divizija bila je sastavljena od Muslimana, Hrvata katolika sa područja tadašnje NDH, folksdojčera i kosovskih Albanaca.
Hrvatska predsjednica, inače, bila je glavna tema medija u Hrvatskoj, regionu i svijetu zbog ponašanja na završnici Svjetskog prvenstva u fudbalu. Grlila je i ljubila fudbalere nakon završenog fudbalskog meča, u kome je Hrvatska izgubila od Francuske i osvojila drugo mjesto. I na utakmici Rusija – Hrvatska Kolinda je nakon pobjede hrvatske reprezentacije u transu zaplesala i zapljeskala, mada je bila u zvaničnoj loži sa ruskim premijerom, koji je sve to „kiselo„ posmatrao i slegnuo ramenima. Šta se Medvedevu u tom trenutku motalo po glavi samo je njemu poznato, mada nije teško pretpostaviti.
Analizirajući izjave i ponašanje Kolinde Grabar Kitarović proteklih nedjelja, bečki „Standard” ocijenio je da je „ hrvatski nacionalizam najgore vrste dobio vjetar u leđa“. Tekst je objavljen pod nazivom „Kolinda je sjenka nad Hrvatskom”, podsjetivši da je hrvatska predsjednica predložila formiranje međunarodne komisije da bi se pronašla istina o onome što se događalo u koncentracionim logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Da je Kolinda bliska desničarsko- nacionalističkikm krugovima, kako konstatuje „Standard”, u to ne treba sumnnjati, odnosno, preciznije rečeno oživljava neoustaštvo- najmračniju desničarsko – nacionalističku ideologiju. Posjetivši logor Jasenovac sa predsjednikom Izraela Ruvenom Rivlinom, Kolinda je uporedila zločine NDH sa nekim zločinima iz vremena sukoba devedesetih godina i „izrazila najdublje saosjećanje sa stradanjem žrtava Holokausta porijeklom iz Hrvatske, članovima porodica i potomcima onih kojih više nema“. Hrvatska predsjednica i ovom prilikom nije zaboravila „ da najoštrije osudi manipulacije brojem žrtava Holokausta u koncentracionom logoru Jasenovac, koje nijesu utemeljene na istorijskim činjenicama i koriste se u dnevno- političke svrhe ili, pak, za nametanje kolektivne krivice Hrvatskoj i hrvatskom narodu.“
Kakva neviđena drskost i bezobrazluk: Kolinda Grabar Kitarović traži da se demistifikuju različite predstave o Jasenovcu i da se prestane sa „manipulacijom žrtvama“. A baš u vrijeme dok je ona predsjednica Hrvatske revizija ustaštva i ustaške ideologije u punom je „ procvatu“- izdaju se i promovišu knjige koje atakuju na zdrav razum i vrijeđaju elementarna ljudska osjećanja.
Najbezočniji i najsramotniji pokušaj revidiranja povijesti ustaškog logora došao je „iz pera“ bivšeg novinara i samoproglašenog historičara Igora Vukića- predstavlja se kao Srbin čija je „obitelj bila u logoru”. Evo ukratko „naučnih saznanja“ do kojih je došao ovaj autor u svojoj knjizi „Radni logor Jasenovac”, knjizi koja je promovisana čak i na Hrvatskoj radioteleviziji. „Jasenovac nije bio logor smrti nego radni logor, u kome niko nije bio interniran zato što je bio Srbin ili pravoslavac, dakle, ne zbog svoje vjerske ili nacionalne pripadnosti”. U ovoj „ pedagoškoj instituciji kazneno – popravnog tipa u kojoj su sakupljani protivnici režima, njih najviše 1.500 do 2.000, gdje su održavane kazališne predstave i nogometne utakmice”, i gdje su „ ljudi, pogotovo Židovi, voljeli biti, jer su u Jasenovcu bili sigurniji nego u drugim logorima... Najzaslužnija osoba za spasavanje ljudi u logoru bio je poglavnik Ante Pavelić“, zaključuje ovaj novopečeni istraživač jasenovačkog mučilišta. Bilo je ovo previše čak i za današnju Hrvatsku pa je programsko vijeće HRT-a sazvalo hitnu sjednicu na ovu temu. Dakle, po mišljenju ovog srpskog „historičara“ iz Zagreba, dvojica jugoslovenskih istoričara Antun Miletić i Viktor Novak (obojica su bili porijeklom Hrvati), koji su decenije rada posvetili istraživanju ovog najzverskijeg koncentracionog logora u Drugom svjetskom ratu- „lagali su“. „Lagao“ je i hrvatski komunista, političar i diplomata Mladen Iveković (Zagreb 1903- 1970.) koji je iz Jasenovca spasen razmjenom 1942. godine (zajedno sa Andrijom Hembrangom).
„Nema pera“, zapisao je Iveković, „koje bi bilo u stanju opisati strahote i užasnu atmosferu Jasenovca. To premašuje svaku ljudsku fantaziju. Pakao, inkvizicija, najužasniji teror, kakvi nigdje i nikada u historiji nije postojao, krvološtvo divljih zvijeri, izbijanje na površinu i najgorih instikata, kakovi se dosad kod ljudi uopće nisu pojavljivali- to je malo rečeno...“
Brojna su dokumenta, svjedočanstva o „neizrecivom užasu koji je tako dugo vladao ovim ambisom obeščovječenja“... „Ljudi, žene i djeca klani su noževima, sjekirama, ubijani čekićima i maljevima, strijeljani u čelo i potiljak, pečeni na „roštilju“, spaljivani u krematorijumu, živi kuvani u kotlovima, okovani bacani u rijeke i bunare, vješani i satirani glađu, žeđu i hladnoćom.“