-Pi­še: Če­do­mir An­tić

Pred Vama je, uvaženi čitaoče i čitateljko, petstota kolumna koju pišem za najveće i najuglednije novine koje u naše vrijeme štampaju u Crnoj Gori.
Riječ je o ukupnom tekstu od 2.350.000 karatera bez razmaka ili 360.000 riječi. U svijetu bi toliko sadržala tri doktorata i četiri mastera pride. Da sam u sekundi kucao po jedno slovo, ovo savremeničko, gotovo dnevničko sačinjenije, pisao bih bez prestanka više od 27 dana. Nije zato čudo da mi je jedan još akribičniji kolumnista, prije sedam-osam godina zamjerio da sam protivno njegovim interesima, a u korist Srpstva, na ovim stranicama prosuo more štamparskog mastila. Ipak, imao sam čast da pišem u čestitom „Danu‘‘, dok je dotični, Miodrag Vuković, stalni kolumnista znatno manjeg beogradskog nedjeljnika „Svedok”.
Nadam se, ipak, da posledica mog pisanja nije bila samo ekološka.
Početkom februara navršilo se i deset godina ovih kolumni. Kada su me uvaženi urednici „Dana” davne 2008. zvali da pišem ove kolumne, djelovalo mi je da je naziv „Zidanje Skadra” nekako zastario. Pokazalo se, upravo tokom proteklih godina, da je riječ o jednoj istinitoj i vječnoj paradigmi srpske nacije. Mrnjavčevići su gradili, a višnja sila, vila od Skadarskog jezera, rušila je velelepne kule i tvrde zidine. Sizifovski posao čovjeka protiv jačih neprijatelja i strašne sudbine. Zar to nije bila naša dužnost kojoj sledujemo? Ako sam bio dio te naše sage, makar kao jedan od mnogih njenih savremenih hroničara, ja sam srećan i zahvalan na časti. Jer Skadar je postao veliki po svojim graditeljima, uprkos njihovom neuspjehu. Tako su i velike bitke važne, prije svega zbog motiva i žrtve, čestitoga i pravednoga.
Šta se sve dogodilo tokom proteklih deset godina? Kosovo i Metohija su i formalno oteti Srbiji, deset godina su trajali neuspješni pokušaji Srbije da odbrani svoja prava. Uz pomoć Ruske Federacije Kosovo–UNMIK do danas nije ušlo u Ujedinjene nacije, niti u sve međunarodne ustanove. Srbiji nikada nije ponuđen bilo kakav častan kompromis. Većina građana Srbije, i posebno naših vođa, bila je spremna za svaki ustupak samo dok ostane smokvin list suvereniteta Srbije. Veliki broj je spreman i na istorijski sporazum i podjelu pokrajine. Ipak, to nam nijesu ni ponudili. Od Srbije je očekivano stalno i kontinuirano poniženje koje bi bilo dozirano i usklađeno sa američkim izborima i datumima donošenja evropskih budžeta. Pisao sam o tome i bio hroničar neuspjeha Srbije da zaustavi cikluse poraza, i u gorčini se okrene sebi i zemljama u kojima još uvijek živi srpski narod. Ostala je prkosna misao velikog Matije Bećkovića: „Ako smo Kosovo izgubli – zašto nam ga onda tražite” i činjenica da su dvije vlade od 2008. izgubile izbore zbog Kosova, a one spremnije na popuštanje prema diktatu SAD i SR Njemačke dolazile na vlast.
Pisao sam za „Dan” u godinama velike i slavne borbe srpskog naroda u Crnoj Gori za ravnopravost i slobodu. Za povratak Crne Gore, nezavisne i međunarodno priznate, sebi, svojoj časti i prošlosti. Trebao je samo milimetar, samo tren, 2007. i 2013. godine. Prvo je pokvarena politika besmislenih legalista u Beogradu spriječila drugi krug i trijumf predsjednika Andrije Mandića. Još gore je bilo drugom prilikom, kada je režim Mila Đukanovića, otvoreno i sramno, a uz prećutnu saglasnost Evropske unije i Aleksandra Vučića, falsifikovao izbore i osporio čistu pobjedu demokratske opozicije. Srbi u Crnoj Gori nijesu većina, ali je tokom proteklih godina postalo jasno da uprkos SAD, EU i nezainteresovanosti Rusije i Srbije, luča srpstva gori u Crnoj Gori i goreće dokle god se na Balkanu bude govorilo srpskim jezikom i dok bude Slovenstva. Dok su politički naslednici boljševika i ustaša rušili i brisali, tokom proteklih deset godina okrunjen je veliki napor mitropolita Amfilohija, naslednika Sv. Petra Cetinjskog na tronu Mitropolije crnogorsko-primorske, u obnovi pravoslavlja. Izgrađen je hram u Podgorici, a u Baru podignuta najveća pravoslavna crkva na Sredozemlju. Poput onih ikona koje se u Pekićevom romanu „Vreme čuda” probijaju preko slojeva kreča i vraćaju se među ljude, tako su se i prava našeg naroda, njegova čast, slavna i teška istorija, vraćali uprkos svemu. Đukanovićev režim prekršio je ustav i obmanuo građane – srpski jezik i kultura opstali su uprkos svemu. Učenici su kažnjavani zbog papirnih aviona bačenih na savjest zločinačkog NATO-a, dok je kukavni premijer Marković morao s mazohističkim osmijehom da podnese da ga zadrmusa lično Donald Tramp. Prodali su vjekove narodne borbe, identitet, prošlost i budućnost, a oni koji im vlast štite misle, a to je Bil Klinton i pokazao, da je Budva u Makedoniji.
Prošle su godine. Meni lično bile su teške, ispunjene lošim vijestima, bolešću najbližih. Bile su to i časne godine, iako Skadar nijesmo izgradili. Odgovori na ono što sam pisao bili su rijetki, od oca Velibora Džomića i jednom od poslanika Miodraga Vukovića. Češća su bils podmetanja i zlikovački napadi. Jedna ništarija zaposlena u Đukanovićevom javnom preduzeću pet godina je vodila blog pod mojim imenom. Nije uspio. Drugi je dospio na naslovnu stranu srbožderskog sedmičnika u Beogradu pokušavajući da dokaže kako sam loš istoričar, zbog čega, valjda, njegova masna laž dobija prednost nad mojom suvom istinom. Kada su ga sa Radio Beograda pozvali na duel – nije imao vremena, morao je valjda tetki da odnese lijek. Sakrio se iza redovnog profesora, a ovaj iza svog bolesnog kolege, s tim poslednjim sam obrisao etar. Izvinjavam se, morao sam.
Tokom proteklih dvadeset godina objavio sam malo više od 1.600 tekstova u tridesetak novina i časopisa u šest država. Nikada nijesam radio sa tako liberalnom, doslednom i tačnom redakcijom kakva radi u Podgorici i uređuje „Dan‘‘.
Hvala im.
Hvala i Vama, uvažena čitateljko ili poštovani čitaoče.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)