-Autor: Milan Ružić

Kako je divno gledati srpski narod koji misli da mu niko ne može ništa. Niko se ne okreće oko sebe da pogleda ima li skrivenih zamki, kamufliranih cijevi velikih kalibara, nagaznih mina, dogovora i ugovora koje moramo potpisati i tome slično. Svi nas uvjeravaju da smo potpuno bezbjedni.
Međutim, ne vidimo unutra! Sami sebe smo počeli da zaglupljujemo, okupiramo, protjerujemo, anatemišemo i ubijamo. Mnogo je načina na koje smo uspjeli sve ovo da sprovedemo u djelo. Sve smo dozvolili onima kojima niko nikada ništa ne bi dozvolio da narod nije zatrovan nekulturom kao što jeste.
Nevidljivi su stali pred televizijske kamere, oni koji nemaju šta da kažu, i koji bi najviše za nas i za sebe učinili kada bi ćutali, latili su se mikrofona.
Netolerantni se uhvatiše slova o toleranciji, idioti se prihvatiše pametovanja, kukavice se latiše oružja. Prostitutke se okitiše plaštom nevinosti, robijaši skinuše odjeću na pruge i obukoše parna odijela utegnuvši svoje tetovirane vratove kravatama, mladi žure da ostare, a stariji se upinju da se podmlade. Svinjama se skinuše brnjice, a ljudi se ispirsingovaše, mada to ljudima ne smeta da riju i rovare. Voajeri na uživanje dobiše rijalitije, erotomani se usrećiše estradom, šljam nađe rupu da proklija i rascvjeta se, a pametni dobiše samo mučninu.
Spremni smo da radimo kako bismo sebi sjutra kupovali lijepe kaveze, a sve što smo ranije uštedjeli, potrošili smo na okove. Lošim đacima se vjeruje kada tvrde kako su oni stručniji od dobrih, jer su duplo više vremena proveli u školama. U ovoj zemlji se sumnja na svakoga ko čita! Neprijatelj je svaki koji se odupire zatupljivanju! Težak je onaj koji se ne slaže sa većinom! Sporan je onaj koji voli da misli! Odvratan je onaj koji nije perverzan, jer ide mimo drugih ljudi! Ugledan je onaj koji je izašao sa robije, a za one koji tamo nijesu ni bili priča se kako su zaslužili da budu zatvoreni! Budale su oni koji se služe pameću! Za one koji nemaju priča se kako kriju da imaju! Za poštene se na ulicama licitira koliko su ukrali! Vrhovima se proglasiše dna!
Tako moj narod provodi dane… Nagađa, licitira, opanjkava, okrivljuje, osuđuje, proklinje, napada, brani, tračari, voajeriše, zatupljuje se, ponižava, određuje, opredjeljuje, potkrada, mrcvari, umjesto da gleda, razmišlja i pazi! Ali ja i dalje vjerujem u svoj narod, čak i u ovakav kakav je sada. Valja očekivati dobre stvari od Srba! Da nije toga, kako bismo se razočarali?
Dok se u pozadini čuje svađa dva idiota u rijalitiju, ispod prozora se razaznaju zvuci djece koja se nadmeću u psovkama, kravatirani bivši robijaš mi objašnjava kako da pišem, jer je razaznao nekoliko slova iz nečega što sam pisao, pjesme kojekakvih pjevaljki se nalaze u udžbenicima, državu obrazuju neobrazovani, u parku skrnave biste pisaca, negdje u daljini odzvanja crkveno zvono koje ne zaslužuje da se miješa sa svim tim nakaradnim zvukovima, a ja sam skoncentrisan na jedno dijete koje sjedi na klupi i čita i odgovorno tvrdim – taj će nas spasiti! Blago majci kojoj je on sin, ali teško zemlji i narodu koji će ga otjerati zbog vrline koja se ovdje smatra nastranošću!

www.iskra.co