-Piše: Nik Gašaj
Smatra se da je Makijaveli među prvima upotrijebio termin država (stato) u današnjem smislu riječi, to jest kao oznaku za instituciju vlasti koja je nezavisna od onih koji zauzimaju vladajuće položaje u njoj. Dakle, institucionalizacija vlasti znači obaveza kako za one kojima se vlada, tako i za one koji vladaju.
Proces institucionalizacije državne vlasti predstavlja stalno nastojanje da se vladavina ljudi ograniči i zamijeni vladavinom institucija; da se vlast pojedinaca i grupa ograniči i zamijeni vlašću državnih organa i ustanova. Stoga se od najstarijih vremena koriste ustavi, zakoni i sudovi kao oblici kroćenja neograničene vlasti. Stari Grci uveli su redovna okupljanja građana (skupštine) i druge instrumente demokratije (izbore na određene javne funkcije, ograničenje mandata, jednakost građana pred zakonom, i sl).
Instrument starih Grka kojim se sprečavala uzurpacija vlasti bio je i ostrakizam.
U vrijeme formiranja velikih država–nacija u obliku apsolutnih monarhija, moć feudalaca je ograničavana za račun povećane moći kralja–vladara koji je kao saveznike koristio tzv. kraljevske slobodne gradove. Od samog početka stvaranja modernih država apsolutna vlast monarha ograničavana je sve većom ulogom skupština staleža (Francuska), odnosno parlamenta (Engleska) i kongresa (SAD).
Nakon Lokovog modela konstitucionalno ograničene države Monteskje je ponudio model podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, po ugledu na angloameričku formulu provjere i ravnoteže vlasti.
Od sredine osamnaestog do sredine devetnaestog vijeka uspostavljena je najšira društvena kontrola države i političke vlasti razdvajanjem na autonomnu sferu civilnog društva i političku sferu državne vlasti. Paralelno sa tim tekao je proces uspostavljanja demokratske javnosti kao najšire kontrole državne vlasti i politike.
U dvadesetom vijeku učinjen je značajan napredak u demokratizaciji političkog života proširivanjem građanskih prava, uvođenjem opšteg prava glasa, ograničavanjem mandata na najvažnijim političkim funkcijama u državi, uvođenjem principa rotacije i smjenjivosti, instituta neposredne demokratije (referenduma i plebiscita), kao i raznim oblicima participacije građana u političkom životu.
No, bez obzira na sve to, od najstarijih vremena pa do danas politička misao traga za odgovorom na pitanje o odnosu političkog života i političkih ustanova, ličnosti i institucija, ideja i institucija. Najčešće se postavljaju sledeća pitanja: da li je veći uticaj institucija na ponašanje ljudi, ili je, pak, veći uticaj ljudi na funkcije i trajnost institucija; kako se institucije nastaju i kako se mijenjaju; kako institucije funkcionišu; koje i kakve političke institucije proizvode najbolji tip pojedinca i društva; koliko su političke institucije društveno uslovljene, a koliko mogu biti slobodno dizajnirane i redizajnirane; kako kultura i ideje utiču na institucije i obrnuto, itd.
Moderna društva uspostavljaju političke poretke koji su sposobni da se mijenjaju, kako ne bi stagnirali ili zaostajali, ili pak, kako se ne bi stihijski ili nasilno urušavali.
Da bi jedan politički poredak mogao uspješno i stalno da se mijenja, potrebno je da ima institucije, koje su istovremeno i dovoljno stabilne, ali i dovoljno spremne na promjene. Naročito, za mlade i nove demokratije je pitanje odnosa promjena i institucija ima višestruki značaj. To je pitanje od suštinskog značaja za dinamiku i sadržaj društvenih i političkih promjena.
U prvoj fazi konsolidacije novih demokratija, kao što je Crna Gora, posebna pažnja se poklanja konstitucionalnom dizajnu institucija. Zbog toga su nova ustavna rješenja kojima se utvrđuju osnovni politički aranžmani, izuzetno važna pitanja za mlade demokratije. Od kvaliteta tih rješenja i njihove primjerenosti specifičnim društvenim i kulturno-istorijskim specifičnostima u mnogome zavise brzina i kvalitet konsolidacije mladih demokratija.
Kao što postavljanje i izgradnja solidnih političkih institucija može da ubrza demokratske političke i društvene promjene, tako i uspostavljanje slabih i nesolidnih institucija može ne samo da ih uspori, nego i dovede u pitanje. Zbog toga se najčešće u kvalitetu političkih institucija krije ključ za razumijevanje dinamike društvenih i političkih promjena.
Da bi političke institucije bile kvalitetne, neophodno je da ih karakteriše: efikasnost, stabilnost, vladavina prava, participacija, kompetitivnost, jednakost, kompetentnost, kooperativnost, transparetnost, optimalna funkcionalnost, odgovornost, nekorumpiranost, dobra uređenost i organizovanost itd. Takođe, način ustanovljenja i sadržinsko definisanje funkcija i procedura institucija(inicijalni institucionalni dizajn) bitno utiču na njen kvalitet. Ako su položaj i funkcije neke institucije dobro određeni, ako nema preklapanja ili sukobljavanja s funkcijama drugih institucija, ako je institucija dobro saobražena društvenom i političkom okruženju, vrednosnim sadržajima i političkoj kulturi datog društva, onda će ona moći lakše i na kvalitetniji način da obavlja svoje funkcije.
Najzad, kvalitet svake institucije, a političke ponajprije, bitno zavisi od kvaliteta ljudi koji ih vode i koji u njima rade. Dakle, institucije nijesu prazne ljušture nego bitno zavise od njihove spremnosti sa ljudskim resursima, tj. sa kadrovima u skladu sa evropskim kriterijumima.
(Autor je politikolog)