- Piše: Milutin Mićović
Prvo, ja sam za to da se ime našeg pisma vrati na izvorno – kirilica, kako i pišu i izgovaraju drugi slovenski narodi, koji je i više poštuju, i istrajnije čuvaju njen smisao. Riječ ćirilica je u našem imenovanju na početku dobila neko zatamnjenje, jer u osnovi ove grčke riječi (kirios = gospodin, gospodar, bog) stoji tako visoko duhovno i konstitutivno značenje. Držim da je i to naše narodsko zatamnjenje imena kirilica doprinijelo, između ostalog, degradaciji ćiriličnog pisma u našoj kulturnoj i nacionlnoj samosvijesti.
Ko ima šta da napiše, a pripada našoj kiriličnoj tradiciji, on naravno piše kirilicom. Ne zato što se važne teme ne mogu pokretati i ispisivati latinicom, nego zato što pisac, naslednik kirilice, ima tako važan izbor tema kiriličkog karaktera. Onih tema koji bi njega kao autora mogle najdublje da pokrenu. One teme koje su od masovnog interesovanja, zapostavljene, napuštene, kao što su napušteni i zapostavljeni duboki problemi njegovog naroda i kulture. Jer prava tema je istinski saradnik. A da bi mogla biti prava, prvo mora da bude tvoja. U tako odabranoj temi sakriven je i tvoj problem, i tvoj energetski i stvaralački resurs - ti sam. To je svako osjetio koga je put nanio na svoju temu, jer tada počne sve samo da radi. Prvo što pisac osjeti jeste da sjedi na čvrstoj stolici, da mu se otvorio posao kome kraja nema, da mu dolaze najbolje i najmilije misli, praćene čudnom muzikom, da se dan puni novom svjetlošću, da mu prsti na tastaturi nalaze slova i prije nego sađe pogled na njih, da mu tvorački motor radi novom, iznenađujućom snagom, raznoseći mu utrobu milinom i nadahnjujućom muzikom. On „sjedi i leti“, kako sam kazao u jednoj pjesmi. Riječju, on vidi da je na svom mjestu, na mjestu koje ga smješta u središte svoje tematike, u središte svijeta, u središte smisla. On je jednako na zemlji i na nebu. Jer ga rođena tema, rođeni izvor podiže na nebo. On vidi sebe na djelu. Vidi kako ga opet Bog stvara, i pokazuje mu to čudo života - da vidi, i da ne umre. Vidi kako postoji i djeluje jezik prije svog verbalnog i pisanog postojanja. Vidi kako se jezik prenosi u pismo. Vidi zašto je to pismo tako važno. Kako ono čuva njegov prvobitni lik.
Kad pisac dobro piše, on postaje isti sa slovima koja ispisuje. Istog su lika, kad se ostvari to savršenstvo, zbog koga vrijedi živjeti. Jedan momenat, koji se ne mjeri vremenom može da iskupi cio život.
Kad nagazi pisac na pravu temu, može da sagleda tu čudotvornu moć momenta,... stvaralačkog časa... dana... obasjane noći. U jednom danu može da sagleda sve dane. U jednom času sve časove svog života. Jer mu na pomoć dolazi upravo odabrana tema, problem, misao, kojom je odabran. Kroz takvu misao, tematiku, i radost otkrovenja, on uviđa da je zamišljen od Jedinog mislioca, prije nego što se rodio, i sad to čudotvorstvo gleda rođenim očima, u tišini i skoro - izvan vremena.
Eto, šta može životvorna kirilica, koja je druga riječ za duhovno gospodstvo, vladanje duhom. Kirilica nije samo pismo, nego autentična usaglašenost sa sobom, unutrašnje progledanje, hvatanje svog kontinuiteta, progledanje na onu stranu - otkuda je došao i jezik i pismo.
Zašto ne pisati jasno, elegantno, svojski i naravno - kirilicom? Da čitalac, prosto, ne zna gdje je, dok čita tekst. Ne da ne zna gdje je, nego zna da je samo u tekstu, ali ne može da vidi dokle sve seže smisao teksta. U prijatnoj je, opijajućoj vrtoglavici, jer vidi da riječi posjeduju i one mogućnosti koje prvim čitanjem ne hvata, a vrlo su važne, i najvažnije. Od tog prostora čitaoca hvata prijatna vrtoglavica.
Zašto ne pisati kirilicom, ako je ona najugroženija, najprogonjenija, najomrznutija - kao i svaki Božiji čovjek? Ne, Božiji čovjek nije omrznut, ali on mora da prođe kroz mržnju, progon, kamenovanje, i zna da se to sve dešava zbog sticanja važnih iskustava, saznanja, bez kojih čovjek ne može da bude čovjek.
Eto, to je taj zaguljeni problem - čovjeku su potencijalno dati osnovi da postane čovjek, ali to se u ljudskom životu rijetko desi. Upravo, najviše zbog ovoga što ne može da prihvati nevidljivu pedagogiju, tj. preciznije rečeno – mistagogiju. Ne može da prihvati da treba da bude nekad, na nekoj dionici puta, popljuvan od ljudi, izgnan, predat ništavilu i nepostojanju. Izbjegava po cijenu života da bude potukač bez doma i jezika, bez svog naroda, bez braće i prijatelja. Prosto vazduh, zrak, koji se mota, svjetluca, nestaje, tu između nas, a niko ne zna otkud dolazi, gdje se gubi, šta radi, i ima li možda neki tajni zadatak.
(Autor je književnik)