-Piše: Milan Mišić
Uragan „Harvi” i potonje biblijske „jednom u sto godina” kiše koje su potopile Hjuston, najmnogoljudniji urbani centar Teksasa, druge po veličini američke države, ovdje su u sjećanje prizvale majske poplave u Srbiji 2014. godine. Konkretno, prizori su bili slični onima sa dalje beogradske periferije, u Obrenovcu, kada je voda koja se izlila iz Save i Kolubare došla i do prvih spratova, ulice i njive postale plovne i kada je evakuisana trećina stanovništva…
Tu sličnosti, naravno, prestaju: gradonačelnik dalekog i bogatog Hjustona, koji ima 2,3 miliona stanovnika, svakako neće zvati svog kolegu iz siromašnog Obrenovca ne bi li dobio neki savjet. Pa ipak, strašna nepogoda u teksaškom priobalju slična je svim poplavama sa drugih meridijana: sa jedne strane je ćud prirode, a sa druge ponovo postavlja pitanje koliki je naš doprinos, ne toliko nastajanju nepogoda, nego tome što su sve učestalije i sve pustošnije.
I u ovoj drami, kao, uostalom, i u pomenutoj balkanskoj, jedno je šteta koju donosi nepogoda, a drugo kako se u takvoj situaciji ljudi odnose jedni prema drugima. Do izražaja dolazi i ono najbolje i ono najgore što je u nama, što je tema za drugu priču. Za ovu, dovoljno je napomenuti da je Hjuston potvrdio da globalnu pažnju više privlači plač bogatih nego suze sirotinjskog beznađa: u djelovima Indije, Bangladeša i Nepala koji su u podnožju Himalaja, monsuni su ovog avgusta potopili ili prosto odnijeli na stotine hiljada kuća, sa oko 1.200 žrtava, prema četrdesetak u Meksičkom zalivu.
Hjuston inače troši oko sto miliona dolara godišnje za sprečavanje poplava, što mu je malo pomoglo. Shodno tome, šteta će se mjeriti milijardama, a sanacija trajati godinama.
U ovogodišnjoj sezoni tropskih oluja u tom dijelu svijeta, „Harvi” je, čim je krenuo, svrstan u četvrtu kategoriju (olujni vjetrovi koji se kreću brzinom od 210 do 250 kilometara na sat). Kao i svi uragani prilikom prelaska sa okeana na kopno, pretvorio se u za nijansu manje dramatičnu tropsku oluju, ali je ipak najveća elementarna nepogoda u poslednjih deset godina.
Prije njega, najpustošnija je bila „Katrina” koja je u isto ovo vrijeme, dakle krajem avgusta, 2005. opustošila Luizijanu, a posebno sirotinjske djelove Nju Orleansa. „Katrina” je bila uragan treće kategorije, dakle nešto sporiji, od kojeg se Nju Orleans, grad koji je prije te nepogode imao 455.000 stanovnika, još nije sasvim oporavio: danas ima samo 400.000 žitelja.
„Harvi” je udario sedam mjeseci od kako je, čim se uselio u Bijelu kuću, novi američki predsjednik Donald Tramp objavio rat nauci o klimatskim promjenama i povukao američki potpis sa Pariskog sporazuma o njihovom obuzdavanju.
Naučnici su, međutim, ostali pri svome: njihov konsenzus je da planetu zagrijavaju prevelike količine industrijskih gasova koji se ispuštaju u atmosferu i da će, ako se to ne umanji, ekstremne vremenske prilike, kako katastrofalne poplave, tako i ekstremne suše, biti sve učestalije. To, naravno, prihvataju i američki eksperti – i žestoko osporavaju njihovi konzervativni političari, kojima je izborna pobjeda Trampa dala krila.
Amerika, dugo najveći pojedinačni zagađivač planetarnog ekosistema (s tog „trona” 2007. svrgla ju je Kina), račun već plaća: prema podacima sistema Ujedinjenih nacija za praćenje prirodnih katastrofa, SAD su, uz Kinu i Indiju, između 2005. i 2015, istrpjele najveći broj elementarnih nepogoda, koje uključuju zemljotrese, oluje, poplave i toplotne talase – nepogoda koje izazivaju najmanje deset žrtava i povod su za proglašenje vanrednog stanja. A broj „hidroloških događaja”, dakle preobilnih kiša i pratećih poplava je u poslednjih pola vijeka povećan čak šest puta, pri čemu je prošla godina bila najkatastrofičnija.
Globalno, broj ovakvih nepogoda je od 1970. učetvorostručen i dostigao je brojku od oko 400 godišnje. Paradoksalno je, ali i ohrabrujuće, da je ovo povećanje praćeno maltene drastično manjim brojem ljudskih žrtava, prije svega zahvaljujući mjerama za sprečavanje poplava i novim, oštrijim građevinskim standardima.
Urbani planeri su, međutim, u nekim situacijama u velikim dilemama. U Luizijani je na primjer, zaključeno da bi se više isplatilo da se stanovnicima priobalskih naselja jednostavno plati da se odatle isele nego da se ulaže u mjere prevencije od poplava. U Hjustonu, koji je na oko sat vožnje od obale okeana (70 kilometara), glavna zaštitna brana se prelila, a potop nije spriječio ni sistem odvodnih kanala i rječnih rukavaca.
Ako ne vjerujete naučnicima, a pritom nemate povjerenja ni u političare, povjerujte osiguravajućim kućama, koje, posežući za ciframa koje pokazuju da je nepogoda sve više i da su sve intenzivnije, za osiguranje od toga naplaćuju sve više. I u Hjustonu i u Obrenovcu.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik „ Politike”)