-Autor: Rastislav Dinić
Na prvi pogled, predsjednikova poslanica povodom dolaska švedske kompanije „Ikea“ ne razlikuje se mnogo od njegovih ranijih poruka građanima. Sva opšta mjesta su tu – i naš zaostali mentalitet koji treba mijenjati, i veliki uspjeh vlasti koja je „dovela“ (za ruku?) jednu tako uspješnu stranu kompaniju, i neminovni ekonomski procvat koji nas čeka sada kada se to desilo, i Imitatio Weberi kao put ka uspjehu, i džabalebaroši koji samo kritikuju na društvenim mrežama umjesto da rade.
Međutim, u novom obraćanju postoji i jedan poseban momenat koji do sada nismo imali prilike da vidimo. Ne samo da je „Ikea“ uspješna kompanija koja će preporoditi srpsku ekonomiju, i ne samo da je velika čast što je ona odlučila da nas udostoji otvaranjem svoje prodavnice u našoj zemlji: „Ikea“ u predsjednikovom tekstu uopšte nije prvenstveno privredna, već je obrazovna institucija.
Tako će predsjednik reći da nas „Ikea“ „uči… da ne postoji nemoguće… niti bilo šta što je nerješivo“, da je „vjera u sebe, u svoje mogućnosti, u sopstvene resurse… ono što učimo od ,,Ikee’’ i što nam omogućava da više ne pristajemo ni na pomisao da za nas postoji nemoguće“. Na drugom mjestu, predsjednik će se osvrnuti i na „Testament prodavca namještaja“, tekst osnivača „Ikee“ Ingvara Kamprada, i reći da je u pitanju „svojevrsni katehizis protestantskog duha“, te da je „Ingvar uspio da oživi i živi Maksa Vebera u prodavnici namještaja, u jednom zanatu, kao osnovi bilo kog posla, ali i najbolje moguće uputstvo za izgradnju velike, uspješne kompanije i velikog, uspješnog društva, društva koje stalno ide naprijed“. Konačno, predsjednik zaključuje: „Sve to zajedno, ti fantastični djelovi Ingvarovog ,,Testamenta’’ jesu danas ono što se zove ,,duh Ikee’’ i što stiže u Srbiju, da naučimo, zapamtimo i primijenimo. Na sebi“.
Avaj, uprkos predsjednikovim naporima da nas uvjeri u suprotno, „Ikea“ nije obrazovna ustanova, nego prodavnica jeftinog namještaja. O Veberu se ne uči kupujući, niti pak radeći u „Ikei“, nego u školama i na fakultetima, institucijama koje uskoro očekuje talas otpuštanja. Kupujući ili radeći u „Ikei“, niko neće naučiti da postane uspješan preduzetnik, jer „Ikea“ nije ni kurs iz preduzetništva. Dolazak „Ikee“ u Srbiju sasvim sigurno nas ne uči „vjeri u sebe, svoje mogućnosti i sopstvene resurse“ – iz očiglednog razloga što „Ikea“ nije domaća firma, nije zasnovana na domaćim resursima, niti pak na uspjehu domaćih privrednika. Malo je vjerovatno da će, kako to kaže predsjednik, „duh ,,Ikee“ nadahnuti građane Srbije da naprave slično čudo u „Kladovu i Vladičinom Hanu“. Mnogo je vjerovatnije da će se desiti upravo suprotno – da će domaći proizvođači namještaja širom Srbije morati da zatvore svoje firme pod pritiskom konkurencije.
Čemu onda građane Srbije zaista treba da nauči, ne dolazak „Ikee“ (on nas sam po sebi ne uči ničemu, „Ikea“ ne predstavlja samu sebe kao obrazovnu instituciju, već, sasvim pošteno, kao prodavnicu jeftinog namještaja, vođenu profitnim motivom) – već sâmo predsjednikovo obraćanje tim povodom? Prvo, da se – sasvim u skladu sa politikom dualnog obrazovanja – više neće učiti u školi, nego na poslu. Drugo, da svoje pretvaranje u jeftinu radnu snagu stranih kompanija, građani treba da shvate kao jedino pravedno – tu su gdje su, ne zato što ih je tu dovela katastrofalna politika u čijem je kreiranju presudno učestvovao i predsjednik koji im se obraća, nego zato što su lijeni, glupi i neinventivni, za razliku od svojih novih gospodara koji su oličenje protestantske vrline.
U jednom naročito dirljivom detalju iz teksta, predsjednik roni suze nad „Ikeom“ koja je morala da čeka čitavih dvadeset pet godina da se vrati u Srbiju. On piše: „Prije 25 godina otišla zbog rata, da je neuspješno čekala na svoj dolazak više od deceniju posle 2000., a zbog korupcije i nesposobnosti, i da se vraća danas, u vrijeme našeg rasta i izuzetnih rezultata koje hvale vodeće finansijske instuticije, jasno je o čemu pričam“. U ovom skoro mitskom narativu o progonstvu, žrtva je „Ikea“, nepravedno prognana iz Srbije prije 25 godina. Heroj je sam predsjednik, koji je nesrećnoj švedskoj firmi omogućio da se vrati na tržište koje je zaslužila svojom vrlinom i predanim radom. Ali ko su negativci, krivi za „Ikeino“ dvadesetpetogodišnje progonstvo? To su, „korupcija i nesposobnost“ i „rat“. Ko je u predsjednikovom narativu zaslužan za „korupciju i nesposobnost“, znamo – to je tzv. „DOS-ovski režim“, ali ko je odgovoran za rat?
Odgovor na to pitanje ujedno je još jedna značajna lekcija koju građani Srbije treba da nauče iz predsjednikovog pisma. U usputnoj napomeni o svom novom idolu Ingvaru Kampradu i njegovom „katehizisu protestanskog duha“, predsjednik će reći i da je sve moguće, „ako se slijede vrlo precizna uputstva koja nam je ostavio isti taj Ingvar Kamprad, koji se u životu borio i sa greškama iz mladosti (bio je član švedskog nacističkog pokreta)… ali koji, u svemu tome, nikada nije prestao da radi“. Lekcija je dakle – rad oslobađa – ovog puta, grehova iz prošlosti. Kampradov rad na izgradnji „Ikeine“ poslovne imperije oslobađa samog Kamprada od odgovornosti za „grešku“ nacizma, a predsjednikov rad koji je rezultirao dolaskom te iste imperije u Srbiju, oslobađa samog predsjednika odgovornosti za „grešku“ ratnog huškanja i nacionalističke politike. Zarobljeni ostaju samo građani, nekada u logorima, hladnjačama i vojnim transportima, danas na loše plaćenim, izrabljivačkim poslovima. Ali, budući kukavice i lenštine, bolje nisu ni zaslužili.
Peščanik.net