Piše: Miomir Čolaković
Italijanski seljaci imaju veoma efikasan metod kako da natjeraju magarce da bez čuvene magareće tvrdoglavosti, dobro natovareni, vuku terete na velike daljine. Dugačke rude vezane za kola postave se tako da prelaze preko glave magarca i nalaze se tik ispred njegovih očiju. Na kraju rude se primamljivo ljulja hrpa sijena. Uzaludno se istežući da dohvati sijeno, magarac, vjerujući da će svakim sledećim korakom dohvatiti „hranu sreće“, jedva primjećuje teška kola koja vuče iza sebe. I tako sve dok ne lipše od umora.
Izbori su tu, koliko sjutra. Scenografija je postavljena, izvođači su na sceni. Predstava je počela. Pojedinci su dočekali najbolje i najpoetičnije trenutke u svojim životima – mogućnost da najširem auditorijumu pokažu kako to izgleda kada doživljavaju vrhunac partijsko-patriotskog nadahnuća i obećavajuće velikodušnosti, kojom će, pošto im se podari vlast, obasuti podanike vaskolike nam lijepe domovine.
Možda se današnja situacija u crnogorskom društvu najbolje projektuje u tim partijskim izbornim predstavljanjima i njihovom uticaju na konzumente. Skoro sve partije ne samo što neumjereno pretjeruju hvaleći sopstvenu vrijednost i nudeći obećanja za koja je svakom neostrašćenom jasno da ih ne mogu ispuniti, nego nam još sugerišu ideju da se mjera patriotizma određuje prema tome da li se za njih glasa ili ne. U snobovskom robovanju udobnim političkim foteljama i privilegijama koje one nude, u trci za ostvarivanjem ličnog interesa – pozivanje na patriotizam je glavni adut. Ta patriotska trka, u stvari trka koja, bez obzira na ideološke oznake i razne druge pripadnosti, za cilj ima samo osvajanje mandata po svaku cijenu, neprestano reprodokuje značajnu dozu primitivizma, jer je, u najvećem mogućem broju slučajeva, nemoćna da plasira i stvara prave vrijednosti. Tako smo preplavljeni banalnim opservacijama, jezičkim formulacijama na granici dobrog ukusa, političkoj demagogiji i šarenim lažama o demokratiji i socijalnoj jednakosti.
Naravno da u svemu tome prednjače majstori manipulacije - oni. Višedecenijski nadahnuti branioci partije, države, sveopšteg blagostanja. I njihova novorođena braća po patriotizmu. U demagoškim predstavama kao da su opijeni svojim maštarijama do potpunog zaborava, kao da iza njih ne postoji dvadeset sedam, može se slobodno reći – stravičnih godina vladavine, kao da su nastali tek danas. Po njihovoj priči bi se reklo da oni uopšte ne razmišljaju o stvarnim ciljevima, opstanku na vlasti radi lične koristi i golog spasenja, da oni nijesu tu da bi nešto ućarili, građane iskoristili, stekli materijalnu dobit. Ne, oni su nesebični, patriote po srcu — humani isključivo radi humanosti, velikodušni jer ih interesuje samo opšta dobrobit. Ponekad se ima utisak da su čak u toj svojoj laži potpuno iskreni, da varaju sami sebe, i da je u tome tajna njihove čari. Oni lažu i osjećaju: to je dobro, to je istina, tako se spasava i čuva država. Oni zaista vjeruju da su takvi kakvima se predstavljaju. Ono što u svojoj mašti misle i nude, za njih je istinitije od same istine.
Nevolja je u tome što to prolazi, što smo u velikom broju slučajeva zaista ono što većina tih partijskih ideologa misli da jesmo. Njihova laž je užasna zato što kod nemalog broja građana nije uočljiva i zato što su vrijednosti, koje ona od srca podržava, poštovane kao da se nalaze na najvišem nivou patriotizma i pravednosti.
Ako se prave ljudske vrijednosti mjere onim univerzalnim moralnim normama koje u sebi nose humanistički ideal, a kod nas se, uostalom i svuda u svijetu, politikom bave u ogromnoj većini (čast izuzecima kojih zaista ima) oni koji znaju samo za ličnu korist i svoj opipljivi interes te čine protivtežu idealu i svemu humanom, možemo li reći da smo u svakom slučaju na gubitku ma koja strana da pobijedi na ovim izborima? Da ćemo na svojoj grbači i dalje vući (manji ili veći, samo to nam je izbor) teret politikantskih nezajažljivih prohtjeva, a sve u nadi da ćemo sledećim sigurnim korakom, ili promjenom koraka, dosledno, jer volimo Crnu Goru, mi ili on otključati tu „riznicu blagostanja“ kojom nam „plešu“ pred samim nosom. Potrebno je samo da ih izaberemo. Jedne, druge, treće... pete... sedamnaeste... I biramo... Sve dok negdje na tom putu ka, nama obećanom a njima ostvarenom, blagostanju ne lipšemo.
Ili ih, prije toga, što je, nažalost, danas samo ideal, bojkotujemo sve zajedno i pokažemo im da je crnogorski građanin postao gospodin građanin i da nije „pošto pređe bješe“, da ne može „novo vino u mjehove stare“. Da ne može novi sistem sa, i jednim i drugim, uhljebljenim „sistemašima“.