Piše: Marko Kovačević
Bogojavljensku noć počeo sam odlaskom na pjesničko veče jednog od najboljih živih srpskih pjesnika Ranka Jovovića. U sjajnom opusu ove istinske pjesničke pojave, pri kraju Krstovdana, u prohladnoj večeri iščekivanja otvaranja nebesa, najupečatljivija mi je bila jedna pjesma. Pjesnik je objasnio kako je njegov otac studirao u Beogradu zajedno sa Milovanom Đilasom i kako su se dosta dobro znali. S tim što je ponosni Jovović bio desno a Đilas lijevo orijentisan.Pjesma govori o trenutku kada je u smutnim vremenima pjesnikov otac odlazio od kuće zlim putem. Tada je rekao svojoj ženi da se obrati Milovanu Đilasu da bi ona i djeca preživjeli. ,,Majka se nije obratila Milovanu Đilasu. Obratila se Bogu. I mi smo preživjeli.'' - završava pjesnik sa osmjehom svoju pjesmu.
,,Ne bojte se da će vas vaši neprijatelji savladati, niti se nadajte da će vas vaši prijatelji odbraniti. Samo se starajte da imate Boga za prijatelja i ne bojte se ničega.''- sjetih se riječi svetog Vladike Nikolaja koje je životom posvjedočila pjesnikova majka. Postidjeh se malo svojih negdašnjih misli o tome od koga sve zavisi naša mogućnost da preživimo. I zahvalih se Bogu koji me pored toga nije zaboravio.
Odlazeći kući, krst iznad apoteke pokazivao je minus od deset stepeni. Grijao me je ovaj kraj Rankove pjesme. Pomislih kako bi svi trebalo da se obratimo na način na koji se duša majke, koja je iznjedrila poetu, obratila. Treperenje još jednog apotekarskog krsta na koji sam na putu do kuće naišao, otkuca u mojim mislima onu narodnu pouku: Ko se sa tri prsta krsti Krstovdan posti! Krstovdana 27. septembra počeli smo borbu koja je dočekala i ovaj prvi Krstovdan u 2016-oj godini. A početak godine nosi nam sjećanje na slavnu Mojkovačku bitku. Sjećamo se na različite načine. Mojkovačka omladina je izašla na Bojnu njivu i pod trobojkama i krstaš barjacima poklonila se sjenima junaka. Odbor za proslavu stogodišnjice Mojkovačke bitke kojim je predsjedavao M.Đukanović organizovao je akademiju koja je prošla uspješno koliko i Crna Gora za vrijeme vladavine dotičnog. Više je smisla u jednoj rečenici Matije Bećkovića izgovorenoj na akademiji posvećenoj crnogorskim Termopilima, koju je organizovala Eparhija Budimljansko - nikšićka u gradu koji je bio ekonomski centar Raške, kojom je kraljevovao Uroš Nemanjić, nego u čitavoj Đukanovićevskoj Crnoj Gori. Sa svim ovim mislima stigao sam kući, uključio televizor i prebacio na RTS. U narednih sat i po vremena čini mi se da nisam trepnuo.
Akademija kojom je Srbija u Sava centru obilježila jubilej 100 godina bitke na Mojkovcu zasijenila je sve ostale proslave i sjećanja. Ova akademija pokazala je da Srbija ipak pamti. Da zna da je i zaborav jedna vrsta izdaje i da se zato treba sjećati. A mi našim sjećanjem, pamćenjem, držimo odstupnicu herojskim podvizima srpske vojske kraljevina Crne Gore i Srbije, da stignu neokrnjeni i do generacija koje posle nas dolaze. Onako kako je vojska kraljevine Crne Gore na legendarnom Mojkovcu držala odstupnicu vojsci kraljevine Srbije da bi se ona probojem Solunskog fronta vratila slavom pobjednika. Čini se da je akademija u Beogradu, održana u smiraj Krstovdana i iščekivanju Bogojavljenja, bila najsjajniji prilog vaskrsenju i pobjedničkom povratku srpstva Hristu i svojoj suštini.
U prvom redu u punom Sava centru zapažamo najprije kamilavku srpskog patrijarha. Ličnosti koja svojom podignutom rukom u kojoj je Krst hranitelj objedinjuje čitav naš narod pokazujući mu put ka spasenju. Njegova kamilavka simboliše krov pod koji još uvijek, posle toliko napada na dušu našeg naroda, svi možemo da stanemo. Tu je i potomak serdara Janka Vukotića koji nosi ime svoga slavnog pretka. I mnogi drugi. Ali mi iz Crne Gore sa posebnom ljubavlju primjećujemo dvojicu, vladiku Joanikija Mićovića i mitropolita Amfilohija Radovića. Ljude koji vjerovatno jedini istinski obožavaju Crnu Goru. Namjerno kažem obožavaju. Obožavati- tu su riječ ofucali plitki umovi idolopoklonika. Naši duhovni pastiri vladika Joanikije i mitropolit Amfilohije vraćaju joj pravi smisao, vraćaju naše duše u čistotu, obožavaju naša bića pozivajući nas i ukazujući nam put ka mjeri rasta visine Hristove. Da i mi primimo Boga u sebe, obožimo se, da onda možemo istinski obožavati i ljude oko nas.
O programu akademije neću govoriti. Sami nađite pa pogledajte. Reći ću samo da je to bio predivan omaž Crnoj Gori u sred prestonog Beograda. Niko kao Beograd i nigdje kao u Srbiji ne mogu nas učiniti tako ponosnim što smo iz Crne Gore.
Sjajna akademija se završila i ostatak noći protiče u prebiranju želja. Treba u ponoć poželjeti nešto dobro za sebe i svoje bližnje. Neka nam se otvore nebesa za sve dobro što je u nama. A lako ćemo za ostalo - pomišljam u sebi. Ipak i dalje pokušavam da saberem sve želje u jednu. Tu čovjek pretura po dubinama svoga bića.
Par minuta prije ponoći ja i sestra izlazimo na balkon da sačekamo praznik i poželimo želje. U momentu kada smo izašli na balkon čujemo muziku jedinstva našeg komšiluka koja se javila u zvuku otvaranja roletni i balkonskih vrata. Osjećamo da srca naših ljudi vape za Bogom i za slogom i jedinstvom. Čekajući susrećemo se pogledima i razgovaramo osmjesima, nadom i vjerom. Ponoć dolazi. Svi zamišljamo svoje želje. Nasmijani i srećni vraćamo se u svoje domove koji sada djeluju nekako drugačije. Shvatamo šta se desilo. BOG SE JAVI!
Ima nade. Najteže se zagledati u srca ljudi i vidjeti šta je istinski tamo. Ovakve noći stresu čemer i crnilo, pročiste srce na tren, prikažu ga onakvim kakvo ono može biti. Kad se javi Bog javimo se i mi onakvi kakvi treba da budemo i koliko tu sliku uspijemo u sebi da zadržimo toliko dobri bivamo.
Za kraj još jedared pozdravljam sve čitaoce jednom od najljepših istina koju možemo izreći svojim grešnim ustima - BOG SE JAVI!