Piše: Velimir Eraković
Sloboda! Riječ mala, ali riječ u koju stane svaki sekund, minut, sat, i godina našeg života. Ideal za koji su se borili najveći umovi i vitezovi, obični ljudi, nadničari, sluge, robovi i vladari. Nešto u čemu smo svi isti, bez izuzetaka. Oni koji nijesu vapili za slobodom nijesu bili iskreni prema sebi. Jednostavno, ona je jača i veća od svih nas, i instinktivno želimo da budemo svoji, sa svojim mislima, problemima i željama.
Sjećam se, nije to davno bilo, razgovora pred crkvom Sv. Dimitrija u Solunu sa sveštenikom Borisom Brajovićem. Divan čovjek, smiren, doktor filosofije, tada mi je rekao nešto što ću zauvijek pamtiti: ,, Moj Ero, sloboda je spasenje. A to je ono čemu kao vjernici težimo, biti slobodan znači spasiti svoju dušu. Svaka sloboda nosi rizik, ali bez nje nema ovoga o čemu ti govorim.’’ Jasna, precizna, definicija, bez imalo demagogije. Nešto u čemu su satkane sve vjekovne borbe našeg naroda, sve želje, muke, patnje i radosti. To je pobjeda, uzvišenija i veća od svake materijalne. Pobjeda duha i putokaz ka Carstvu nebeskom. Naši prethodnici su znali sve o tome i nijesu se libili borbe za svoju i slobodu svih nas. Sve što su mogli da urade, uradili su. Nikad nijesu dozvolili da im bilo ko kroji i ispisuje sudbinu. Samo oni sami po cijenu bilo čega.
Da li smo mi takvi? Nažalost, ne. Iako svjesni da živimo u privatnoj državi, potpuno neslobodni, kao biljke, ne bunimo se. Gledamo kako nam zatiru prošlost, uzimaju budućnost, uništavaju našu djecu, otimaju državnu imovinu i prave lične imperije. Milioni našeg novca završavaju kod njih, a mi to gledamo kao zombiji. Nesposobni da bilo šta promijenimo. Tako smo se sjadili da bi se svaki naš predak u grobu odrekao srodstva sa nama. Mrtve brukamo, a živima ne dajemo nadu u bolje sjutra. Da li smo svjesni kakvi moralni pigmeji vladaju ovom državom ? Kakve su im sluge i dželati? Kakvi kvazi kriminalci su nam utjerali strah u kosti? I kakvi nas kvazi intelektualci uče pameti? Jedino je naša Crkva, na čelu sa mitropolitom Amfilohijem, učinila sve da zaustavi ovaj moralni i duhovni ponor. Govorio je mudri mitropolit kuda vodi ovolika poniznost kod naroda. Ali ko je slušao Crkvu? Samo oni koji su iskreno vjerovali i koji će uvijek vjerovati. I naravno zlobnici koji su u njoj prepoznali neprijatelja svojih ličnih interesa pa sad napadaju nešto što se ne napada. Ne može se napasti kanonska Crkva. Nju čuva srce svetitelja, ono je nedodirljivo i tu se krije tajna jednog naroda. Naša je muka što tu tajnu nismo dokučili. Važnije nam je da se bojimo tajne policije, špijuna i podžmirepa na čelu sa šefom režima. Njegovo ime neću da pominjem više. Dosadismo jedan drugom. On meni koliko vlada i muči ovaj narod, a ja njemu pominjući ga non- stop. Neću više, nepomenik je to. Isto kao i oni kriminalci koji ga slušaju, kojima vlada i o kojima sam imenom i prezimenom dosad sve rekao. Nego, da konačno vidimo šta ćemo? Hoćemo li pustiti da život prođe, i ostavi nas tu gdje smo ili ćemo mijenjati trenutno stanje? Hoćemo li konačno promijeniti vlast koja nas je uništila? Možemo li vratiti radniku posao, rataru njivu, čobanu stado, piscu knjigu, profesoru katedru i doktoru ordinaciju? Hoćemo li da pošaljemo u zatvor sve koji su bespravno stekli milijarde, da im oduzmemo imovinu i vratimo narodu? Neka se ne brinu. Garantovaćemo im pošteno suđenje, jer ćemo sudstvo očistiti od korumpiranih tužilaca i sudija. Vratićemo dostojanstvo sebi i svojima. Izborićemo se za slobodu koju nemamo. Slobodu koja je tako blizu, svuda oko nas, i koja nas besomučno traži. Znaćemo da smo slobodni kad čujemo sebe kako naglas izgovaramo ono o čemu smo dosad ćutali. Kad budemo išli stazom ne gledajući ni ima li koga ispred, ni ide li ko za nama. Kad strgnemo lance i otvore nam se horizonti života o kojima smo dotad samo maštali. Kada mi nađemo nju i ona nađe nas. Sloboda traži ljude, i daj Gospode Bože da ovaj put to budemo mi. Mi ćemo na Krstovdan doći da je uzmemo od onih koji su nam je oduzeli i bićemo slobodni.