Piše: Nik Gašaj
Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, evropski realsocijalistički svijet se srušio “preko noći“. Na njegovim ruševinama pokušalo se s recepcijom, tj. uvođenjem institucija zapadnoevropskog političkog sistema. Tako su, na primjer, pojmovi pravna država, građansko društvo, politički pluralizam, parlamentarizam, civilno društvo i sl. najednom uletjeli, poput komete iz dalekih svjetova, u naš politički govor, fascinirajući nas kao nekad naše pretke susreti sa “neidentifikovanim letećim objektima“, u njihovoj naivnoj vjeri da su se ti mistični objekti pojavili samo zato da ih oslobode ovozemaljskih muka, a život učine ljepšim i srećnijim. Međutim, nakon početnih skromnih rezultata postkomunističkog neimarstva, ubrzo sazrijeva (samo) svijest da krah realnog socijalizma jeste krah starog režima, ali ne i krah starog društva koje se, za razliku od režima, ne može političkim dekretom promijeniti i pretvoriti u civilno društvo. Stoga, postalo je jasno da mehaničko kopiranje tuđih političkih sistema zapravo predstavlja građenje kuće od krova.
Dakle, recepcija liberalno-demokratskih principa razvijenih zapadnih demokratija nije ni izdaleka tako jednostavna. Ona ne uzima u obzir samoreferencijalnost, osobenost i specifičnost datih društava, kao i njihovog istorijskog razvoja na osnovama tradicionalno-patrijarhalne i plemenske svijesti, etnocentrizma, etnonacionalizma i fundamentalizma. Zahvaljući toj samosvijesti, danas je očigledno da je postkomunistički put ka modernom demokratskom društvu težak i mukotrpan.
Uspostavljene su demokratske institucije, kao što su politički pluralizam, višestranački izbori, parlamentarno predstavništvo, podjela vlasti, ustavne garancije ljudskih prava i sloboda. Međutim, postavlja se pitanje kakva je njihova sadržina, tj. pitanje njihove demokratske funkcionalnosti. Takođe, problem je odsustvo demokratske političke kulture. Poznato je da u tradiciji naših naroda preovlađuje parohijalni i podanički, a ne participativno – demokratski tip političke kulture. Štaviše, očuvana je mitsko – oslobodilačka tradicija koja se kao žig utisnula u sve segmente političke kulture. Iz tih razloga su na ovim prostorima veoma sužene mogućnosti za toleranciju i dijalog između različitih političkih orijentacija i strategija.
Stoga, dok se ne ostvare neophodne pretpostavke u društvu, iluzorno je govoriti o demokratskom političkom pluralizmu kao o civilizacijskoj tekovini. Moguće je, eventualno, govoriti o simultanom kvazipluralizmu. Takođe, oživotvorenje pravne države i vladavine prava u našoj zemlji implicira radikalnu reformu cjelokupnog političkog sistema i zavisi od cijelog niza faktora ekonomske, političke, ideološke i kulturne prirode. Ukoliko ovi uslovi nijesu ispunjeni, zaklinjanje u pravnu državu postaje dio verbalnog rituala – izgovaranja sakralnih riječi, slično rimskoj stipulaciji („spondes – spondeo“) ili srednjovjekovnoj promisornoj zakletvi („per Deum jure...“).
S aspekta pravne države, mogu se uočiti brojne antinomije u aktuelnoj tranziciji našeg društva. Naime, iako je djelimično izvršena formalno-pravna recepcija pravno-državnih institucija liberalnog tipa, njihovu sadržinu će još dugo obilježavati uporno zadržavanje i djelovanje ustanova partijske države kao antipoda pravnoj državi. Za pravnu državu je bitno da se, umjesto partijske države koja ograničava i krši slobode i prava čovjeka, uspostavi država u kojoj su prava i slobode mjera njene pravnosti. Zatim, pitanje demokratije je prvenstveno pitanje političke kulture i razvijenog civilnog društva. Riječ je, dakle, o civilizacijskim dostignućima jednog razvijenog građanskog društva. Nasuprot dječjoj bajci o carevom odijelu, ovdje carevo odijelo (forma) postoji, ali cara nema.
Postojanje građanina kao subjekta u odnosima građanskog društva i političkog sistema je conditio sine qua non demokratije. Bez građana spremnih da svojom aktivnošću demokratiju učine načinom života, institucionalni okvir demokratije ostaje samo skupi ram bez slike. Stoga je prioritetni zadatak postkomunizma emancipacija čovjeka pojedinca. Taj pojedinac je dugo živio kao podanik u statusu političke maloljetnosti, pod skutom svemoćne partije-države.
Danas je sasvim izvjesno da od uspjeha u savladavanju zadataka moderne istorije i postavljanja pretpostavki za ostvarivanje univerzalnih ljudskih prava, jednakosti i ravnopravnosti građana i svih naroda, demokratskog pluralizma i parlamentarizma, zavisi da li ćemo se približiti modernom demokratskom društvu sa više slobode, demokratije i kvalitetnijeg načina života, ili ćemo se definitivno sunovratiti u pretpolitičko stanje. No, treba se nadati da će nadvladati ono prvo. I naša sudbina, ipak, najprije zavisi od borbe protiv zla. Zato je dobro da svako od nas obuzda u sebi zlo, jer na taj način doprinosi njegovom obuzdavanju u zajednici. To je jedan od puteva ka podnošljivijem životu (L. Kolakovski) i na taj način mogli bismo spokojnije da gledamo u budućnost.
(Autor je politikolog)