Piše: Zoran Piperović
Nije demokratija ono kad je sve potaman. I zakonski i ljudski. I sve to kao rezultat izbora za vlast, na koje izlaze punoljetni Crnogorci. Svih nacionalnih opredjeljenja. To je, u prevodu, opšta volja, koja nije opšta, jer joj nedostaje saglasnost (Pekić). Ja dodajem: svih onih koji izađu pred kutije. I ta ista volja pogodna je da ispolji opštu pokvarenost, kao i da sakrije svoju vlastitu.
Tako se neki građanin nađe u prilici da između dva ajvana izabere onog koji odgovara njegovom vlastitom fukarluku. Ili skrivenoj zloj volji i nepismenosti. Tako se dobija izborni ajvan. Koji po logici političkog razmnožavanja postavlja, tamo gdje treba, isto takve (ali ne ajvane) već ajvančiće. I onda se, u skladu sa ovim ili onim zakonom, donose odluke. Koje se tiču, recimo, i morala. Mada on nije nužan. Ako je ličan. Ako je javan, pa još štiti vrijednosti na kojima se uče generacije, onda neke od odluka, izbornih i izabranih ajvana, koje tangiraju zajednicu, tjeraju nju (zajednicu) da zbog kulturoloških, socioloških, istorijskih, moralnih i inih principa, burno reaguje.
Zbog predmetnih ajvana neće. Reći ću ti dolje, čitaoče, što su ovi potonji smislili.
Ono, ima i dežurnih ajvana. To su oni koji su prisutni, aktivni i svepitajući, mimo izborne nam volje. I koji su nazočni uvijek kada se šteti moralu, a moralnu determinantu tog morala su oni (dežurni ajvani) utvrdili. U državi ih ima puno. Našoj. Na nju mislim. Oni se vazda pojave. I nijesu nježni. Posebno ako su moralna načela koja su oni inaugurisali u moralna, po vlastitim projekcijama, zamirisala na srbočetnike, ljotićevsko-nedićevske nesojluke, na srbovanje Petrovića, naravno Džomića i ostalih predatora koji su (plus Mitropolija) u stalnom anticrnogorskom transu. I to otkad Sunce promakne iza ćoška Istoka, pa sve dok ne zaroni u more, tamo daleko, na omiljenom im Zapadu. Ovo sve pod uslovom da je vedro i da dežurni ajvani (razlikuj to od izbornog) mogu da vide. Ne Srbe, jer ih vide svugdje i u svakome. Već Sunce.
I da poentiram. Dobismo ulicu Osmana Rastodera. Badava su ga strijeljali oni koji su puškom došli na vlast. I čije tradicije antifašizma ova država i danas s pravom njeguje. Imamo ga na tabli neke ulice u Petnjici. Ne znam jesu li je postavili. Ali znam da hoće. I da se niko od dežurnih ajvana pobuniti neće. Jer, po logici, Osman nije Srbin. I kao takav ne ugrožava Crnu Goru. Nije on Džomić. Tabla će da osvane, zato što je plemeniti nam Osman branio Bošnjake od četnika. I to tako što je u selu Velika pobio na desetine žena i djece. Pobio na desetine partizana. Koji nijesu bili četnici. Osman nije pravio razliku. On i njegovi četnike vidjeli nijesu. Jesu žene, nejač, starce i proletere Peka Dapčevića. Među kojima je bio i moj rođeni stric Đorđije. Kome je Osman, braneći Petnjičane od četnika, mrtvome otkinuo partizansku glavu, tako ga prateći do rođene mu Zete.
Bio je to avgust 1944. godine kada je Osman branio Bošnjake od četnika. I ubio momka iz Zete koji je branio Veličane od Osmana. Divizija „Skender Beg”, sačinjena od fašističkog šljama, na čelu sa Osmanom, tog vrelog dana, dakle, uzela je stvar u svoje „zaštitničke“ ruke. Što nije dotaklo odbornike SO Petnjice. I ne treba. Poslije ovoga, ne mogu nazad. Već samo naprijed. Sa metalnom tablom u rukama, na kojoj će pisati ime „crnogorskog rodoljuba“ Osmana Rastodera. Kojeg partizani, vjerovatno greškom, strijeljaše zbog njegovog odnosa prema četnicima.
Ako se nekome priznaje nedužnost, automatski se naknadno priznaje i nečija krivica.Tako je moj stric zajedno sa veličkom nejači kriv. Što se Osmanu i fašističkoj bagri našao na njihovom putu traženja četnika. Iako je jasno da ih je toga dana rahmetli Rastoder tražio daleko od Petnjice.
(Autor je advokat)