Postoje tako neki dragi ljudi, koje sam uvijek i oduvijek i zauvijek voljela. Nekako posebno i na moj način i koji to možda nikad nisu znali. Možda sam ih gledala uvijek iz prikrajka, bili su mlađi ili stariji, divila se njihovoj slobodi, entuzijazmu, stilu i ljepoti. Nisam htjela da se trpam u njihova okruženja. Bilo je tada previše onih koju su im htjeli biti prijatelji. Pravi i najbolji, zamotani u najljepše svilene marame, najsjajnije folije i najslađe oblande. Ali ne i ja. Ja sam te neke drage osobe voljela čisto, bez interesa, krajnjih namjera i potreba. Jednostavno sam ih voljela zbog energija koje su donosili sa sobom, smijeha i drame, ljepote ili avangarde, bistrog uma i britkosti. I oni nikada neće znati da su u jednom periodu mog života bili moj mali idoli i heroji. A onda vrijeme prođe, marame izblijede, folije se iscijepaju a oblande ne budu više tako freške i slatke i mačići konačno progledaju. Skoro sam se dopisivala sa jednom prijateljicom. Uvijek sam je zvala moja mala velika Bokica. Bila je zgodna, visprena, britka, pametna..posebna. Svi su se nešto trpali da joj budu blizu, lažno se smijući, a negdje duboko nesrećni, uvijek su imali zle jezike koji su pravili haos i razdor. I danas, kad joj čestitam rođendan, saznajem mnogo toga lijepog, predivnog. Danas se bolje razumijemo jer smo obje majke, vaspitavamo djecu na drugačiji način i voljene smo. Što ona kaže „imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid“, tako i ja. Ušuškana u zoni komfora svoje porodice, dok pucketa vatra i kuća miriše na cimet, vanilu i jabuke, jer decembar je. Boka bi rekla „počinje sezona majkinih svijećnjaka i kolača sa cimetom“. Istina. Sve dok jednog dana, ovako mlada i senilna ne zaboravim da ih pogasim pa zdumimo neđe. Nudili su mi one lažne, svjetleće lampinjone, ali ne, nije to isti gušt. Jer za pravi ugođaj ti treba svijeća, upaljač, da čuješ puckanje fitilja, miris dima, pa tek onda miris vanile i ruma. A onda opet kad ih gasiš, paziš nježno da ne prospeš, da ne gore dugo, jer čuvaš ih sebično i stiskom plama sa dva prsta ugasiš plamičak i magija nestaje. E isto nam je tako i sa ljudima. Neki su čitav život te lažne svjećice, koje daju privid ali bez magije, bez mirisa. Jednom kad ponestane baterija, mrzi te da kupuješ druge, treće, i na posletku ih opet ukloniš i staviš one dobre, stare, prave, voštane. Jer da, ljepše su..i više ti prijaju. Tako je meni danas, moja prijateljica, ugrijala dušu. Ja sam htjela da nju obradujem za njen divan dan, a obradovala ona mene. Toliko energije i pozitive, lijepih riječi, na kraju joj rekoh „ti si mi bila nergetska infuzija ljubavi“ u danima kad su nam vitamini i ljubav prijeko potrebni. I nikad neće znati da je u nekim danima moga života bila moj mladi heroj, buntovna i lijepa, pravična i odvažna i da sam gledajući u nju vidjela moja malu, veliku Bokicu. I što je nastrašnije od svega, Boka jeste danas takva, bjeloputa, crnooka, dugokosa skvo, borac za pravdu i zaštitnik nejakih.Tako da..obratite uvijek pažnju na ljude oko sebe, možda oni koji su vam u tom trenu nebitni, oni vas najviše vole..misle na vas, dive vam se. Oni vam mogu postati podrška, najbolji prijatelji..ali tiho, nenametljivo i iz sijenke. Jer što bi Vaci rekla „kakvi su to ljudi koji poklanjaju Milku sa jagodom, ljepša je Menaž sto puta, al nju niko djeci ne poklanja“. Tako da, budite nekome ona zdrava kockica crne čokolade, vitaminska injekcija energije i ljubavi. I volite se, a vas voli vaša Bisa...