Drugari moji, kako ste mi ovih dana? Da li je i vas uhvatila prednovogodišnja euforija ili ste prestravljeni od svih vidova kupovina, trgovina, redova, gužvi i sličnih skupova kao ja? Ovih dana aktuelni su Crni petak, vesela srijeda, popust na pedeset, sedamdeset. Ma na koliko hoćeš odsto. Ja ću sve to ove godine, mada se klonim i inače, da zaobiđem. Praviću se slijepa i neću prolaziti pored izloga. A biću iskrena, izloge uveliko zaobilazim, jer mi se odraz u njima ne dopada, Bisa će se u skorije vrijeme više kotrljati nego hodati, ako li pod hitno ne učini nešto za sebe. Odmaranje, leškarenje, gricni ovo, gricni ono, uzeli su svoj danak, no i za to ima lijeka. Izum stoljeća, poput točka, zvani probušena kašika. I kako nam uveliko najavljuju svjetski ekonomisti, biće krize i nećemo imati hleba da jedemo. Eto, ima nade i za nas oble da se malo istopimo, vidiš, ne treba gledati sve tako crno, sem crnog petka. Pošli smo i gore stvari što ono neko reče, step sokove, bombardovanja, pa i ovo ćemo, ali kada..? Polako me čitava stuacija zamara, čas istrajem čas odustajem, ali odolijevam, ne dam se.. A sjećam se kako je prošle godine u ovo doba bilo. Duvao je neki vjetar, bješe me zabolio zub, ružnog li osjećaja. Išli smo da kupujemo jelku. Tražili i tražili i našli, najljepšu. Velika, gusta, bogata iglicama, a bogme i poskupa. Znam da ću je tek ove godine isplatiti, jer sam je kupila na rate. Tog decembra mi je teta sa kase naplatila tridesetak evra više, a sve kroz osmjeh, omamljena zuboboljom i ne primijetih tek na moju opasku „ajde sve li ti moraš da provjeravaš“ muž je insistirao da mi sve naplate. Ipak nije. Bio je decembar kad smo kupovali jelku a tek smo je sredinom mjeseca okitili. Vaja je stavila vrh i zamislila želju. Ove godine, valjda jedva čekajući da se završi, jelku sam okitila sredinom novembra. Onu istu od lani, neotplaćenu još uvijek, ali sa velikom razlikom, vrh sam stavila JA, lično i sebično i pomislila želju (jer to to su naši mali rituali). Stavljajući vrh na jelci, pomislila bih da su prelijepe sve zubobolje ovog svijeta, pri strahu koji danas osjećam. Želim da zaboravim ovu godinu što prije, da prođe, da otkuca ponoć, ali isto tako znam da Januar ništa novo neće donijeti. Zapravo hoće, biću starija za još jedno novo ljeto, ali nadam se koje ću provesti na moru, kupajući se i brčkajući, jer sam ovo potpuno protraćila. Mada možda i nisam. Ovog ljeta, ležeći u bolnici, sama u sobi, dok opak virus vreba oko mene, a porodicu gledam samo virtuelno, obećah da ću više brinuti o svom zdravlju i o sebi. Da ću postaviti neke drugačije prioritete, brinuti neke važne brige a neke gluposti, koje niko više sem mene i ne primjećuje. Lijepo bi bilo, da smo sve ovo prespavali, ali kad već nismo, onda treba prihvatiti surovu realnost. Maska, distanca, ruke..ajde još malo, pa da nam svima bude lakše. Da nas ko kokoši ne zatvaraju sa prvi sumracima i ne vrebaju gdje ćemo pogriješiti. Budimo pozitivni, samo kovid negativni..i volimo se..kitimo jelku, uživajmo u lampinjonima, Deda Mrazu. Svi imamo pravo na po jednu želju..a ja ću moju reći na glas NEK SVE OVO PROĐE...Voli vas Bisa..