Stočar iz Gusinja Halil Dervišević duži niz godina bavi se stočarstvom, ne baš lakim poslom, kako kaže. Ali on je zadovoljan i, čini se, s lakoćom i veoma uspješno brine o svom stadu koje broji blizu pedeset ovaca. Prije 20 godina, dok je bezbrižno službovao na kao poslovođa i živio u gradu, nije ni slutio da će se jednog dana vratiti selu i baviti se stočarstvom. No, kako život često zna da bude nepredvidiv, vihor rata oduzeo mu je udobnost i konfor na koji je navikao i protjerao ga tamo gdje je ponikao, u zaseok Surulja pored samog Gusinja.
Brzo je donio odluku šta i kako dalje, jer, kako je objasnio, valjalo je brinuti o porodici i školovati djecu. Brže-bolje je otišao na stočnu pijacu gdje je kupio desetak ovaca i sebi utro put i novu profesio, postao je stočar. Malo pomalo dostizalo je njegovo stado i do stotinu grla, ali je vremenom vidio da je sasvim dovoljna računica držati oko 50, 60 ovaca, jer sa tim brojem, objašnjava on, može se skromno živjeti.
- Kad sam morao napustiti dobar posao i udoban život u Kosovskoj Mitrovici, bez mnogo dilema opredijelio sam se za stočarstvo i život u zavičaju, gdje sam i kao dječak čobanovao. Polako sam stvorio uslove za stočarstvo i solidan život. Kupio sam desetak ovaca, sagradio malo kućice i pomoćne objekte i tako krenuo. Mora čovjek da se prilagođava onom što ga zadesi jer od čekanja nema ništa. A, ovce su po meni nešto najisplativije na selu. Iako traže dosta posla, ipak je to jedno fino zanimanje, Pa, znamo da smo svi sa sela, da su nas naši stari od tog posla živjeli, da su sjecu školovali, pa što i mi ne bi mogli kao oni – zaključuje naš domaćin.
Kaže da vodi računa da mu je stado uvijek zdravo, a da bi se to postiglo mora se pažljivo probirati podmladak i nabavljati najbolje grlo.
- Kada mi se ovca dopadne ne pitam koliko košta. Ne može čovjek da priča kako ima stado od sto, ili ne znam koliko ovaca, a da mu dio njih hrama ili ima neku manu. U svemu moraš da si načisto šta i kako, i tako jedino i možeš rentabilno da posluješ - sa zadovoljstvom priča naš domaćin Halil Dervišević.
Kaže da su mu ovce već počele da se jagnje, što se kod njega događa dva puta godišnje. Omogućio je smještaj za one ovce koje treba da se jagnje i one koje su se već ojagnjile, tako da jedne drugima ni u čemu ne smetaju. U štali ima i jasli i hrane kad je loše vrijeme, ima vodu kod samog objekta i sa zadovoljstvom posmatra stado u štali ili u torini, jaganjce kako skakuću i izvode akrobacije.
- Ova godina je dosad dobra i sve se sa lakoćom završava. A kad padne snijeg tu je štala za smještaj i nema nikakvih problema. Sijeno mi je kod štale, tu je voda i sva potreebna oprema, pa nemam brige. Dosta je hladno pa ih držim uveče unutra, najviše zbog jagnjenja. Zima je kalendarski počela, i nije još bilo previše hladno, do sada. Ovakvo vrijeme gotovo da ne pamtimo, ali pogoduje nama stočarima. Na proljeće je još lakša situacija. Imam ispašu u blizini kuće, a ljeti se izdiže na planinu gdje nam je dobro. Možemo pokupiti sir i skorup, što radim uglavnom za domaćinstvo. Dovoljno je da prodam jagnje i ovcu – kaže Dervišević i ističe da sve više voli stočarstvo.
N.V.