Zamjerke na račun savremene književne kritike, njene vidljivosti, moći i uopšte uticaja i statusa, sve češće dolaze kako od pisaca, tako i sa adresa samih kritičara. Prije neku godinu je prof. dr Aleksandar Jerkov tim povodom kazao: „Malo kritikah, malena i misao, a nikakva snaga” („Konture horizonta”, 2015). Čini se da je problem opšti, dubok i da mu valja prići sa više aspekata.
Pjesnikinja i književna kritičarka Jovanka Vukanović primjećuje da je osnovni problem u nedovoljnoj profilisanosti.
– Nedostaju nam studije, sistematizovani pregledi i valorizacije kako tekućeg književnog života, tako i iz istorijsko–razvojnog ugla, stilskog i teorijskog aspekta na osnovu čega bismo prepoznali sopstvenu poziciju u književnosti regiona i svijeta. A ova tekuća – često je i ad hoc pisana, a trebalo bi da se fokusira i na stroži odabir onoga što se objavljuje. Bez ikakve materijalne potpore, čiju sličnu sudbinu dijele i pisci i izdavači, još dugo ćemo kaskati za savremenom, objektivnom analizom našeg književnog stvaralaštva. Sve dok se ne „restrukturira” ne možemo reći da je ima dovoljno – smatra Vukanović.
Književnik i književni kritičar Perivoje Popović smatra da bi se imalo štošta zamjeriti, ali da kritika ipak postoji i istrajava uprkos svemu.
– Imalo bi dosta toga što bi moglo da se zamjeri, ali kod spoznaje da ona ipak postoji i opstaje i da je bolja, znatno bolja od društva u kome živimo – onda je sve rečeno. Istina, biti bolji od savremene stvarnosti i nije neki poseban kompliment – mišljenja je Perivoje Popović.
Kritičar mr Radoje Femić ističe da je glavni nedostatak književne kritike u tome što nije dovoljno vidljiva.
– To, međutim, nije odgovornost kritičara, već medija koji su svjesno kritiku podredili senzaciji. Zabludu da kritika ne postoji uglavnom pothranjuju pseudoknjiževnici, čija naviknutost na apologetiku bez pokrića isključuje relevantan kritički uvid. Na njihovu sreću, kritika nije suverena koliko bi bilo neophodno, jer bi inače granica između literature i diletantizma bila drastično naznačena – kaže, između ostalog, mr Radoje Femić.
Književni kritičar mr Milorad Durutović sudbinu književne kritike u Crnoj Gori ne odvaja od sudbine koju ta disciplina dijeli na širem planu.
– Sudbina književne kritike u Crnoj Gori ne razlikuje se bitnije od njenog statusa na mnogo širem prostoru. Kritika je uglavnom danas prepoznata kroz rad univerzitetskih profesora književnosti. Izvan toga nje jedva da ima. U najboljem slučaju raspolažemo s prigodnim recenzijama. No, to nikada i nije bila forma kritike u pravom smislu riječi. Kada se bude pisalo mnogo manje i kada se bude pisalo mnogo bolje, tada će biti i više kritike. Savremeni pisci, liše dostojnih izuzetaka, veoma često i ogade čitanje – jasan je Durutović.
A.Ć.

---

Vratiti povjerenje u kritiku
– Ne bi bilo zgorega prokomentarisati stanje književne kritike izbjegavajući jeremijade o njenoj smrti, jer mi se čini da njeno pravo pitanje nije da li ona više postoji već, šta se dešava sa njom. Kritički sistem ne može umrijeti, kao što ne može sama potreba čovjeka da prosuđuje, vaga i komentariše – on se, prije bismo mogli reći, vremenom mijenja, osipa, nerijetko stagnira ili postaje zamoren, ali sasvim sigurno ne umire. Nisu problem jeremijade o nepostojanju književne kritike, već je problem uspostavljanje „nove” književne kritike, one koju bi tek trebalo profilisati. A da bi se to učinilo, trebalo bi, prije svega, vratiti povjerenje u književnu kritiku. Diskreditovane povlašćene pozicije zapadne misli, poput autoriteta ili intelektualca, dovele su nas do toga da se pomirimo sa činjenicom da kritičari nisu više ekskluzivno „društvo svetaca” – niti to treba da budu – ali ne zavaravajmo se, kritika nam je, nikad potrebnija. Ako je, kao što je više puta isticano, „Kanonizacija” najbolja Donova pjesma, baš zato što nam je Kenet Berk pokazao kako da je čitamo – to nam govori da je svaka dobra kritika, prije svega, pažljivo uvlačenje čitaoca u ozbiljnu (dabome, i opasnu) literaturu. A posljedice takvog, čitalačkog, „potpunog prisustva” u knjizi, po duh su – nemjerljive, nerijetko i spasonosne -– smatra kritičarka Maja Simović.