Književnik, esejista, satiričar, dobitnik Trinaestojulske nagrade, kao i mnogih drugih književnih „odličja”, pjesnik Ilija Lakušić, priredio je ponovo zbirku poezije. I to u relativno kratkom periodu, ako imamo u vidu prethodne dvije veoma uspjele knjige poezije „Manastirski sinovi” i „Krvava katedra”. Rukopis za novu knjigu radnog naslova „Kuća na žalu”, pripremljen je za štampu, i samo čeka da uđe u štampu. I, u tome ga nije omela ni ova godina za nama, koja će ostati ubilježena kao specifična, po mnogo čemu, ne samo kod nas. U novoj zbirci, u koju smo imali uvid, teme ipak malo svjetovnije okrenute. Ali, Lakušić nam na početku razgovora kaže: „Mit je svakako rodno mjesto poezije. Iz knjige u knjigu nastojim da se pomjerim prema drugom i drugačijem. Svaki pjesnik, sjedajući za radni sto umišlja veliku snagu, makar se jedva držao na nogama”.
● Godina za nama, bila je, kolokvijalno rečeno - turbulentna, na globalnom nivou – pandemijska – i ta činjenica je bacila sve druge krize u zasjenak. Što biste Vi izdvojili kao posebno bitno, što je ostavilo poseban utisak na Vas?
– Ja sam, sticajem okolnosti, imao tu vrstu „sreće” da mogu ostati kući i baviti se sobom i knjigom. Otuda i ovaj rukopis - „Kuća na žalu” o kojem razgovaramo. To je, dakle, moja pozicija koja na taj način ima i dobre posljedice. Pisac, inače, mora da uči da što više živi sa sobom. No, globalno, ljudi su upućeni jedni na druge, i moraju se družiti. Ovako počinjemo da slutimo kako su čovjek i đavo stupili u ozbiljno partnerstvo. Ipak, naspram toga, imamo događaj vijeka - litije pravoslavnog naroda u Crnoj Gori koji je uspio da iznese na krst svoje biće i svoju svijest o postojanju. Naravno, da time prepozna i odbije kolektivno potiranje.
● Nakon pandemijskog šoka, čini se da smo se svi ipak prilagodili uslovima i nastavili, u većoj ili manjoj mjeri s našim uobičajenim aktivnostima. Tako i Vi, jer, uskoro treba da izađe Vaša nova knjiga poezije „Kuća na žalu”. Zašto ste se poslužili sintagmom „Pjevanje na zvijezde”, a koja strašno vuče na drugu poznatu sintagmu – „lajanje na zvezde”?
– Tačnije bi bilo da se navikava na moranje. No, ipak postoje ljudi koji posvećeno žive u borbi da pronađu lijek za svaku bolest, pa i koronu i da se izbore za nadu. Ja pokušavam da kroz ironiju i humor podignem snagu poetskog iskaza. Pjesnik mora da razvije visok nivo suptilnosti i udruži sve jezičke poluge kako bi unapređivao funkciju riječi. U trenutku stvaranja ta suptilnost se sudara sa brojnim vanpoetskim instiktima. Tako je rođena i ta narodska sintagma „lajanje na zvijezde”, koja takođe sadrži neku vrstu poetike jer ilustruje uzaludnost nekog posla. Otuda su lajanje i pjevanje sestre - metafore jer predstavljju krik dvije vrste živih bića pod nebesima. Ona djeluje uvredljivo i zavađa dvije suprotstavljene strane u uvjerenju da će ona bolja pobijediti.
● Čini se da je osnovni motiv – tema ove zbirke, preispitivanje – lično, porodično i nacionalno. No, zanimljivo je, parafraziraću Frojda kojeg ste citirali, i da to preispitivanje ne upućuje na neko pozitivno stanje čovjekove svijesti. Da li je zaista tako? Ili je ipak potrebno da s vremena na vrijeme zastanemo, i ako se već ne preispitujemo, da sagledamo, sumiramo ono iza nas?
– Pretpostavljam da se pozivate na to da ja citiram Frojdovu rečenicu koju on, valjda, u trenucima nježnosti govori svojoj milosnici – da čovjek, čim se upita - čemu život, koja mu je svrha... ustvari manifestuje svoju suštinsku bolest koja ga gura u ponor iz koga nikad neće dobiti odgovor. Ja sam taj stav uzeo za moto jedne pjesme jer sadrži veliku poetsku dozu. Sem toga, on to govori u trenucima pretjerane senzualnosti pa mu treba „oprostiti” ako pretjeruje. Jer poezija bez pretjerivanja ne postoji. Vi pominjete – lično, porodično, nacionalno... što je korpus etičkog i etničkog identiteta. Taloženje iskustva u stvari i jeste tradicija koja ne smije da zarobi stanje duha i snagu mišljenja. Međutim, smatram da preskakanje faza razvoja upropaštava svaku vrijednost. Niče je, otprilike, rekao da kineska kultura nema slabih tačaka jer liči na oblutak koga je oblikovalo vrijeme. On je uobličen tako da nema pukotina za koje bi se zakačio đavolji nokat. Ovdje pominjemo Frojda, koga je još suptilnije naslijedio Jung, da bi da bi Viktor Frankl razvio teoriju o liječenju duše smislom. E, pa poezija izmišlja taj smisao i ojačava razloge da se obdrži i da služi čovjeku. Možda je najpoznatiji onaj primjer vezan za Getea. On je sedam zadnjih godina ležao na samrtničkoj postelji, ali mu se nije dalo da umre dok ne završi Fausta. Mjesec dana nakon toga, izgubivši razloge postojanja, umro je.
● Čitav jedan dio zbirke posvetili ste značajnim književnicima, ljudima iz obrazovanja, a Sokrata ste postavili na kružni tok? Što je on „zgriješio” da ga stavite u taj „neizlaz”?
– Haha... Radi se o tome da je Sokrat, za mene, jedan od najistaknutijih umova ljudske istorije. Možda najviše zahvaljujući Platonu, ali, kao i u sportu – važan je rezultat. U njemu je sažeto najviše elemenata, mudrosti, duhovne hrabrosti; u njemu je predstavljena uzvišena žrtva istine, etike i estetike. On je te, i mnoge druge vrline uzdigao i postavio kao mjeru duhovnog trajanja čovječanstva. Istovremeno je, kroz Anita i Meleta, definisao najgore ljudske osobine. Ništa se do danas od tih njegovih definicija nije pomjerilo. Rado čitam grčke mitove koji su nastali iz nedovoljne stvarnosti, kako sam ih definisao u svom eseju „Matična ćelija poezije”.
● I u „Kući na žalu”, kao i u Vašim ranijim djelima, čini se da ne odustajete od dva principa koji obilježavaju Vaš manir. Prvi je – humor, satira, ironija, a drugi da se ne libite da u pjesmu stavite sasvim svakodnevne slike iz života, kao i aktuelna društvena zbivanja i ličnosti (pjesma „U sjenci orla” ili pak pjevanje posvećeno vladici Joanikiju).
– Htjeti pjesmu nije mala ambicija. Ako ako nije „pametnija” od autora, onda nijeste uradili ništa. Umjetnost mora da stvori nešto novo, čega nema u prirodi. Ne da laže nego da stvori. Male stvari su mobilijar velike duše. U njima diše sve ono što nas veže za život. Dobro, pitate me otkud ta pjesma o vladici Joanikiju, a u prethodnoj knjizi imam i o Amfilohiju. Ja imam tu dozu poštovanja prema ljudima koji svoju visoku duhovnost ugrade u biće svoga naroda. Ta duhovnost okuplja masovni duh i čini ga prepoznatljivim među narodima. To je velika žrtva, prilaganje života za živote. A pjesma je mala podrška toj ideji.
Živana JANUŠEVIĆ

---

Treba „pročešljati” pravilnike kojima je šalovana bivša „demokratija”
● Kao nekadašnji crnogorski ministar kulture, kako Vi doživljavate spajanje ovog resora sa sportom i obrazovanjem? Što bi po Vama trebalo uraditi da se promijene stvari u kulturi (zakoni ili nešto drugo…, konkursi, finansiranje)? Da li je dovoljna samo smjena čelnih ljudi ministarstva, institucija, ustanova?
– Dakle, trebalo bi na kredibilan način identifikovati probleme, potom logično – riješiti sve što je kompromitovalo sistem u oblasti kulture. Po meni, prije svega, treba na kratko (mjesec-dva) blokirati finansijske tokove, osim plata, naravno. Za ta dva mjeseca trebalo bi „pročešljati” zakone i pravilnike kojima je šalovana „demokratija” bivše vlasti. Da ne govorim u nacionalnim kategorijama kroz koje se sprovodio kulturološki inžinjering. To je najočiglednije kroz finansijsku podršku stvarocima, ljudima i manifestacijama iz tzv. žive kulture. Kroz te instalacije išli su finansijski tokovi koji su napajali poslugu režima.
Najočiglednije se to može prikazati kroz propise kojima se vrši dodjela Njegoševe nagrade. Ne samo da ne možete dobiti to visoko odličje već vaša knjiga ne može dospjeti do žirija ako je ne propusti državni čovjek koji ljulja vrata estetike i podobnosti da se nađete u konkurenciji. Trinaestojulsku nagradu, takođe, ne možete dobiti ako vas režim tretira neprijateljem Crne Gore, a tretira ako ste glasali za zajedničku državu. Tako je i sa ostalim nagradama iz oblasti kulture. Daleko bi nas odvelo nizanje pimjera. Udruženje književnika, osnovano 1946. godine, ne može se primaći državnom budžetu. Sve to treba riješiti ako se išta misli raditi ozbiljno, a siguran sam da takve namjere postoje.