Pisac i filozof, mr
Višnja Kosović od 1984. godine živi u Herceg Novom. Profesor je filozofije, logike i etike. Član je nekoliko evropskih asocijacija filozofskih i književnih udruženja. Pored brojnih filozofskih i naučnih radova, objavljenih kod nas i u inostranstvu, koautorka je i nekoliko udžbenika iz filozofije i logike. Do sada je objavila tri zbirke poezije, zbirku priča i dvije knjige filozofskog aforizma, knjigu filozofsko - poetskih misli o ćutnji, prevedenu na sedam jezika. Većina njenih knjiga je nagrađena. Njeni radovi su prevođeni na njemački, ruski, francuski, italijanski, engleski, makedonski, bugarski i poljski jezik. Uvrštena je u više antologija i zbornika kod nas i u inostranstvu.
⢠Godinu za nama, kada je u pitanju književno stvaralaštvo Višnje Kosović, obilježila je prestižna nagrada „Miodrag Ćupić” za knjigu kratkih priča „Tražim ime”, koja je objavljena u izdanju Udruženja književnika Crne Gore. Kada bi ovoj godini trebalo nadjenuti ime, kako bi ono glasilo?
– Da, dobila sam nagradu „Miodrag Ćupić” za knjigu priča „Tražim ime”. Počastvovana sam jer izuzetno cijenim Ćupićevo stvaralaštvo, i književno i muzikološko, kao i sveukupni njegov intelektualni angažman, i kod nas, i na međunarodnom nivou. Svako stvaralaštvo svojevrsno je traženje imena. Nomen signum et essentia est. Ime je znak i suština. Ovako su ime razumijevali stari mudraci, znalci i stvaraoci. Ovako suštinu imena razumijevaju i danas misleći i odgovorni ljudi. Imenovanje je proces rasvjetljavanja fenomena i njihovo čuvanja u duhovnoj svjetlosti. Da bismo nešto suštinski imenovali, treba od predmeta imenovanja „odagnati tamu”. Smatram da je ova, izuzetno dramatična i turbulentna godina još pod „velima tame”.
⢠Šta je za Vas kratka priča?
– Kratka priča je stara koliko i naracija, i usmena i pisana. Prisutna je uz najranije mitotvorstvo i epotvorstvo, u svakoj autentičnoj kulturi i tradiciji. Istrajavala je kroz sve vjekove literarnog kazivanja. To je kratko, zaokruženo, pričanje „na dah”. Veliki pisci kratkih priča, poput Čehova, Mopasana, Kafke, Borhesa, Vajlda, Hemingveja, Foknera... dali su, svako na svoj način, snagu i punoću poetici i estetici kratke priče. U okviru savremene književnosti, kratka priča kao žanr posebno dobija na snazi i značaju. Savremeni, užurbani čitalac, više voli kratke forme. Kompozicijski i stilski uspjela, kratka priča ostvaruje posebnu egzistencijalnu punoću umjetničkog izraza, pa ponekad djeluje kao redukovani roman, redukovana drama ili redukovani film. Naravno, ovdje govorim o izuzetno uspjelim kratkim pričama. Sjetimo se samo snage literarne slike u Kafkinoj priči „Prometej”, ili dramske punoće u Andrićevoj priči „Aska i vuk”.
⢠Kažete da „more poznaje strast, ali ne poznaje grijeh”... Koje nam još tajne more tako silno ćuti?
– Dobro ste to primijetili, moje priče su motivski vezane za Boku, pa samim tim i za more. Uz kamen, more je u mojim pričama i motiv, i simbol, i parabola i metafora. U prelijepoj i gospodstvenoj Boki kaže se: „Ako čovjek stavi prst u more, već je zagrlio sve obale svijeta”. Snaga i strast kosmosa najdublje se ogleda u moru. Ono (more), damara ritmom mudrosti i neprolaza; sabira i čuva najmoćnije tajne kosmosa, a govori ćutnjom. Ćutnja je pjesma i molitva mudraca.
⢠Zašto se uopšte, kao pežorativan, odomaćio izraz „ne filozofiraj”? Kako je to moguće?
– To pitanje, meni kao profesoru filozofije, postavljali su bezbroj puta. Trebao bi veliki skup mislećih ljudi da zajednički pokušaju utemeljeno da odgovore na ovo pitanje. Duhovno i aksiološki (vrednosno) gledano, jedno vrijeme je onakvo kakva je i njegova filozofija. Filozofija je najopštije razborito promišljanje, saznanje i razumijevanje čovjeka, svijeta i života, pa prema tome i najmudriji i najodgovorniji govor. U evropskoj, a danas planetarnoj kulturi, iz filozofije se razvilo svo logičko, naučno, tehničko, etičko, političko, pravno i estetičko znanje i vrednovanje. Praktička filozofija, prije svega, promišlja i razumijeva čovjekov život kao dostojanstven život, i u etičkom, i u političkom, i u ličnosnom smislu. Danas, nažalost, pod onim pežorativnim „filozofirati”, podrazumijevaju olako, floskularno i nejasno govorenje. U našem vremenu često se pežorativno i misli i govori. To je bolni paradoks. Ovaj paradoks simptomatično ukazuje na mnoge epistemološke, antropološke, etičke i aksiološke probleme našega vremena; ukazuje na veliki nesklad između oblika znanja, na duboki „nesporazum” između tradicije i savremenosti. To potvrđuje i izmijenjen položaj filozofije na ljestvici znanja; ali i izmijenjeni položaj čovjeka u savremenoj civilizaciji. Znanje je sve više puka empirijska čiljenica koja se može unovčiti. Čovjek sve više robotizuje, tako ga lakše mogu unovčiti.
⢠Poezija i ironija?
– Poezija je smjelost u jeziku, ali i bolna potreba da se nadigraju dramatika i prolaznost. Kao takva, poezija je najdublje i najviše sabiranje jezika u harmoniji i ljepoti. Naravno ona prava, velika poezija, nadilazi i samu istinu, jer ona u sebi nosi i stvarno i moguće, ono što jeste i ono što još nije. Ona može da bude, odbrana od sivila stvarnosti, ali i snaga da se suočimo sa tim sivilom. Ponekad je poezija izraz same pjesnikove unutrašnje tjeskobe i mučnine, ali i vedrih trenutaka, njegovih čežnji, želja, nadanja, vjerovanja... Poezija, nosi sa sobom sve tonove i valere razuđenog života, i svih onih mogućnosti od kojih strahujemo ili za kojima čeznemo. Ironija je izraz zrelosti duha, i u filozofskom i u poetskom smislu. To je moćna filozofska i poetska metoda, ali i snažna stilska figura. Ona se kreće od utemeljenog, izvornog govora i plodotvornog upita, do razigranog pretvaranja u igri stvarnog i mogućeg. U tom igrajućem pretvaranju sadržani su i cinizam i sarkazam, kao još nedovoljno zrele varijante ironije. Zrela ironija je pročišćavajuća snaga duha, i snažno uporište jezika, koja daje kohezionu snagu pjesništvu i poetskom iskazu.
ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Treba vjerovati u duh i duhovnost
⢠Kako vidite našu savremenu književnu scenu?
– Živimo u vremenu visoko tehniciziranom i ekonomiziranom, gdje dominira pragmatično-operativno znanje i komercijalizovana umjetnost, konzumerizam i potrošačka kultura. Pomanjkanje kritičkog duha i odgovornog vrednovanja, dovodi do hiperprodukcije sumnjivih vrijednosti, sve u stilu „plati, pa se klati”. U takvoj duhovnoj klimi, „tijesno” je i filozofiji i velikoj književnosti. Na sreću, naši talentovani pisci su i veliki entuzijasti, pa kod nas danas, pored dosta osrednjosti, ima i blistavih stvaralaca. Ali, u svakom vremenu treba vjerovati u duh i duhovnost, u stvaralaštvo i misaonost, makar toliko koliko vjerujemo u nesreću i ljudske slabosti.Budućnost ne priznaje konačno savršenstvo ni kraj„Budućnost je i brutalna i sveta, ali uvijek izazovna. To je carstvo čežnje i tajne. Uvijek više pripada bogovima, nego ljudima; više umjetnicima i sanjarima, nego naučnicima i logičarima. Budućnost je božanstvena u svojoj otvorenosti do u vječnost; ne priznaje konačno savršenstvo ni kraj”, zabilježila je Višnja Kosović o budućnosti.
