Glumica i producentkinja
Jelena Mila Ivanišević istrajna je u svom posvećenom radu na popularizaciji filmskih ostvarenja skandinavskih zemalja na našim prostorima, te je uprkos otežavajućim okolnostima pandemije, uspjela da organizuje četvrti Filmski festival „Forteca” Perast-Kotor, ali i onaj u Švedskoj - Festival novog balkanskog filma, kojim promoviše domaće stvaraoce. Snima filmove, igra u pozorišnim predstavama i istražuje načine da u eri nove tehnologije vrednuje fizičku prisutnost glumca na sceni.
⢠Nastupate li u pozorišnim predstavama u Švedskoj, pišete li scenario, producirate li? – Naravno, ponekad imam utisak da su nam se vratile devedesete u ovim dvadesetim, samo u blažem obliku (kao novi talas, istog životnog ciklusa)⌠tako da mi koji imamo iskustvo raspada Jugoslavije znamo da život teče dalje koliko god to teško izgledalo. Igrali smo poslednju predstavu „Mileva Marić Ajnštajn” na švedskom u septembru. Pregovaramo da je odigramo u Nacionalnom pozorištu – Dramatenu, samo što nije prilika, jer je pozorište zatvoreno. Takođe su u toku razgovori s Novim Sadom, Prestonicom evropske kulture 2021, da se Mileva odigra kao dio centralnog programa. Spremam još dvije nove Jelene – Jelenu Balšić i Jelenu Savojsku. Dvije Jelene, dva vremena, isti prostori, i vrlo uporedive sudbine⌠Radim na tri dokumentrana filma, uporedo i dva igrana, kao autor. Nije lako, ali, nalazim svoj mogući način da realizujem zamišljeno.
⢠Kako vidite budućnost umjetnosti uopšte, a filmske posebno, u sjenci ove pošasti - koja je to „nova normalnost” u kulturi, o kojoj se govori u umjetničkim krugovima?– Nova normalnost je došla da nas vrati suštini. Tjelesnost, fizičko prisustvo se skuplja, dok se tehnologija širi. Hvala Bogu da je imamo, ali s mjerom. Ako je tehnologija pomak naprijed, tehnološki moramo biti svjesni da tjelesnost mora da se pokrene u korak s razvojem tehonologije⌠Ako dođe do poremećaja odnosa i tehnologija prevagne, postaćemo svjesni (sa zakašnjenjem) da mi nemamo drugu realnost bez tjelesnog prisustva⌠Tu kao glumica već osjećam veliku osujećenost novim tehnologijama koje su sklone raznim rješenjima, montažama, izmjenama, lažima koje se mjere količinom uloženog novca, u kojima prividno ulazimo u komformizam savršenosti. I opet, čovjek koliko dobija, mnogo više gubi, ponajviše tlo pod nogama. Kada savladamo tu lekciju globalizacije, prije svega medijske, koja jede i filmsku umjetnost, moći ćemo da idemo dalje.
⢠Da li je pandemija inspirisala skandinavske autore da stvaraju na ovu temu?– Da, znam da su krenule neke „korona produkcije” u jeku korone. Kada se dese ovakve krizne situacije, mi ih prepoznajemo kroz devedesete, jasno je da pitanja, zašto, kako, ko je kriv, kako se snalazimo, kako stradamo⌠i traženje kreativnih rješenja, jeste zapravo dobar materijal – drama za filmsko stvaralaštvo. Tu postoje dva polazišta – jedno je da se stvara gotovo dokumentaristički, dok sve traje⌠Primjer je film „Lepa sela, lepo gore” koji smo snimali 1995-96, u jeku borbi i konflikta u Bosni i Hercegovini. Sjećam se gorčine i težine baviti se temom koja nam je svima bila zajednička velika muka i rana. Ali, film je uspio da oslika stanje stvari unutar samog konflikta na jedan kompleksan dramski način, čak u trenucima i duhovit. Drugi pristup je stvaranje s distancom, kada se emocije i unezvijerenosti životna smire, kada sve prođe i hladne glave se opisuju strahote. Jasno je da poslije trauma dolazi talas osvješćivanja i nalaženja novih kodova života, samim tim i stvaralaštvo dobija svoj novi izraz, uspostavljanja novih vrijednosti. Tako da sličnim traumama možemo prići s novim spoznajama, punoćom doživljaja, kroz oprost, možda sazrijevanje⌠Ali, dodala bih i racionalnu manipulaciju, kada emocija postane sredstvo političke manupulacije. Tako da traumu, kroz koju globalno prolazimo, još uvijek ne možemo da sagledamo onako u cjelini. Sada hvatamo samo pojedine segmente. Vremenom, sasvim je izvjesno, uskoro će nas zapljusnuti talas stvaralaštva koje nosi kod korone u sebi i da će tema korona i pandemija biti tema serijala filmova, to je jasno, nešto kao posttraumatski odnos prema problemu pošto je prošao.
⢠Koliko je hrabrosti, volje, entuzijazma bilo potrebno da se sve ovo organizuje? Podržali su Vas Norveški filmski institut, grad Stokholm, gdje živite i radite? Da li je bilo podrške ovdašnjih ustanova kulture?– Naravno da nema ni realizacije bez dobre produkcione osnove. Nekako idu ruku pod ruku. Jasno mi je da za sve treba vremena, ali ponekad sadržaj koji osmislimi vidim, nema vremena da čeka, jer ako se mnogo čeka stvari mogu i da se ugase⌠zato krećem u rad, bez mnogo čekanja i objašnjavanja. Računam da ako je ideja dobra kao što je ja doživljavam, valja krenuti u realizaciju srcem, tako da će sam rezultat, ideja, djelo, već pričati za sebe i nalaziti put za dalju realizciju. I tako je bilo. Prve godine možemo reći da smo krenuli od nule ili čak iz minusa – zahvaljujući kontaktima i ranijoj saradnji, povjerenju, bile su zalog da krenemo. Prvo čvrsto tlo nam je bio Muzej Perast. Ideja je bila, ako nas svi odbace, imaćemo makar krov nad glavom da realizujemo zamisao. A, onda polako, korak po korak, priključio se i grad Kotor i pored svih svojih turbulencija unutar uprave Grada u poslednje četiri godine. Naravno, Mjesna zajednica Perast, dala je podršku, kao i don
Srećko, uglavnom u organizacionoj logistici. Odmah zatim se priključila i Turistička organizacija Kotor s odličnom predsjednicom
Anom-Nives Radović. Važan saradnik od starta je Ambasada Švedske u Crnoj Gori i Srbiji, ambasador
Jan Lundin, koji je i sam prisustvovao otvaranju Festivala prošle godine i
Slavica Marković-Sandić odgovorna za kulturu. Ubrzo zatim smo napravili saradnju s Ministarstvom za kulturu koji su nas uputili na crnogorski Filmski centar. A onda se Festival nastavio širiti po cijeloj Crnoj Gori, sarađujući sa drugim partnerima i institucijama - Turističkom organizacijom Cetinje i Centrom za kulturu Berane, udruženjem građana u Baru i Sinepleks bioskopom u Budvi. Tako je Festival s centrom u Perastu postao pravi crnogorski festival, što mi je jako važno.
Kao takav planira dalje gostovanje i po regionu. Sledeći korak je odlazak Festivala u prijestonicu Evropske kulture za 2021. Novi Sad, tako da će Festival dobiti na svojoj regionalnoj, balkanskoj, težini, baš kao što to radimo s domaćim filmovima na sjeveru Evrope preko BaNeFF - a koji prikazuje festivalsku premijeru u Stokholmu, a onda kao Festival putuje po svim nordijskim zemljama, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Islandu i moguće Danskoj.
M.D. POPOVIĆ
Digitalne platforme apsolutno rješenje
⢠Kako ste zadovoljni realizacijom Filmskog festivala Forteca u uslovima pandemije?
– Prezadovoljna, jer se pokazalo da je Festival zauzeo svoj prostor u Boki i mjesto je susreta sjevera i juga. Postigli smo ono što drugim festivalima možda nije pošlo za rukom⌠da se brzo reorganizujemo i sačekamo trenutak realizacije: prilagođenog sadržaja, prostora i publike. Potpuno novo iskustvo. Ali, da nismo imali tako dobre saradnike pri Centru za kulturu Kotor, saradnju od ranije s Turističkom organizacijom, Filmskim centrom Crne Gore, Švedske, Švedskim institutom i Ambasadom Švedske sve bi bilo neizvjesno. Zaista dokazali smo da smo tim koji izdržava i kada kreću nadljudske sile da drmaju (tzv. FORCE MAJEURE – nepogode). Ova vremena - straha, restrikcija, fizičkih ograničenja, svakako su alarmantna, ali ne smiju postati ograde u kreativnom smislu. Sva sreća što suštinsko stvaralaštvo nalazi načina da ide dalje. Ne kažem da je onlajn platforma koja postaje novi život rješenje, ali dok se ne snađemo u novim okolnostima koje su došle da ostanu ili da prođu, mislim da je kombinacija fizičkog kontakta u umanjenoj mjeri i digitalne platforme apsolutno rješenje. Čak daje i neke nove perspektive za buduća kreativna rješenja. Sve nas tjera da se snalazimo. Gozba za filmsku umjetnost⢠Šta ovaj „dah kulture” sa sjevera Evrope znači za kulturu na Balkanu i obrnuto?
– Smatram da sjever i jug postoje da bi bili povezani, jer kao što ne postoji apsolutni sjever već prirodno vapi za jugom, tako ne postoji ni apsolutni jug za koji sjever nije izazov i izlaz da se rashladi. I upravo u tom spoju leže naša dva Festivala. Festival Nordijskog novog filma s Balkana - BANEFF i Forteca međunarodni filmski festival Perast- FIFFP. Kako u produkcionom smislu, tako i još više u kreativnom smislu. Spoj naših i njihovih filmskih naracija, simbolike, kulturnog nasljeđa, gozba je za filmsku umjetnost. Biti na izvoru takvih kreativnih zamaha i posmatrati pasivno, za mene je bio grijeh. Pošto nema kreativnosti, umjetnosti bez realizacije, prosto me je natjeralo da moj kreativni život preusmjerim ka višem, zajedničkom cilju – spajanju sjevera i juga i pravljenju mogućnosti susreta, upoznavanja, saradnje, da se taj spoj dovede do nekih novih filmskih ostvarenja.
