Za Selimira Radulovića, pjesnika, upravnika Biblioteke Matice srpske ostaće u pamćenju kao veoma plodna upravo minula 2017. godina. Objavljene su mu dvije knjige, zatim ,,Razgovori sa Milošem Jevtićem”, ,,Očevo lice knjige” i knjiga izabranih i novih pjesama „Dah male molitve”. Istovremeno, njegovu knjigu ,,Senka osmog eona” ovjenčana je čak sa pet pjesničkih nagrada: „Đura Jakšić”, Knjiga godine Društva književnika Vojvodine, „Majka Angelina”, „Kondir Kosovske devojke”, Povelja Morave.
● Lijepa godina za Vas. Obilje knjiga i nagrada…
– Knjiga razgovora s doajenom srpskog novinarstva, Milošem Jevtićem, „Očevo lice knjige”, uobličena je blagodareći, prije svega, njegovoj upornosti i temeljnosti. Stoga sam mu beskrajno zahvalan što mi je omogućio, otvarajući me za razgovor, da oživim sjećanje na djetinjstvo, da iscrtam koordinate svoje pjesme i da, najposlije, iskažem višak smisla za probleme savremenog čovjeka i savremenog svijeta. Iako živimo u svijetu u kojem se psalmodisanje pretvorilo u plač i škrgut zuba, koji se gasi, kao drvo, kad ga založimo i ognju predamo da ga jede, u svijetu u kojem očevi, bezbrižni, žvaću grožđe kiselo, dok djeci njihovoj trnu zubi, dvije stvari se nisu promijenile u minulih dvije hiljade godina – Bog i put ka Bogu. I danas nas praši i prlja ista prašina, mije i čisti ista voda. Izašla je, kao što rekoste, i knjiga izabranih i novih pjesama „Dah male molitve”. Molitva je tihi i najneposredniji razgovor s Gospodom, pokušaj da se sjedinimo s Njim, da otvorimo um i srce, bez ostatka, za Njega. Moleć se, stoji u Svetom Jevanđelju po Mateju, ulaziš u klet svoju, pa vrata zatvaraš svoja. Nešto od atmosfere molitvene duhovne sladosti osjeća se u svakoj pjesmi ove knjige, ali to, nipošto ne znači da one gube pjesničku vjerodostojnost, odnosno, da im se ograničava polje estetske autonomnosti. Zašto, pak mala molitva? Jer su prinosi onoga koji je izgovara neznatni. Vlastitu bih pjesmu, u jednoj rečenici, imenovao kao pokušaj obasjavanja unutrašnje tišine uma i unutrašnje tišine srca.
● Može se reći da su tokom proteklih mjeseci književne nagrade za Vaš rad gotovo sustizale jedna drugu. Koliko Vam nagrade znače?
– Što se tiče nagrade i nagrađivanja negdje sam već rekao – kada se, u mojim godinama, autor ovjenča nagradom, to vam je isto kao kad brodolomniku, koji se već domogao obale, bacite pojas za spasavanje.
● Ne živimo u svijetu koji je naklonjen poeziji i pjesnicima. Štaviše, čini se da nije naklonjen nikome. Kakav je Vaš pogled na taj svijet i neveselu sudbinu savremenog čovjeka?
– Nije, bez razloga, rečeno da živimo u svijetu brzih na plijenu i hitrih na grabeži, u svijetu vračara i gatara koje šapću i mrmljaju, u svijetu koji je obavijen dimom i razgorelim bezakonjem. U svijetu u kojem grijeh pada kao snijeg i sve zasipa i još se nije digla noć s važnih i zavjetnih misli našeg spasenja. U njemu se glina nad glinom gordi, glina glinu kleveće, kušajući sladost, ispijajući otrov, u njemu se, olako, mijenja vječnost za kašiku meda. Danas, kada nam je pjesnički i jezički sluh nekako zagluvio, kada smo suočeni s pseudodvoumicom biti na pragu doma Božjeg ili živjeti u šatorima bezbožništva, šta nam je preostalo – riječ kojom se imenuje ono što je u srcu skriveno! Nikolaj Vasiljevič Gogolj, veliki prethodnik Fjodora Mihajlovića Dostojevskog, koji je govorio da su mrtve duše mrtve, jer žive bez Gospoda, zapisuje (u pismu prijatelju Pletnjevu) da je sve što je radio kao pisac činio u ime Božje. Koliko je, razmislite, takvih pjesnika, danas, autora koji se laćaju pera u slavu imena Njegovog. Ili – koliko je danas, uopšte, u savremenom svijetu, dubinskih dušeznalaca, umnotihovateljnih podvižnika, koji ovjeravaju da je duhovno poznanje iznad znanja koje nude sekularne discipline? I zašto se, kod velikog broja, srpskih (i evropskih) pjesnika, uočava neka vrsta mrene koja zamućuje vid duše. Savremeni čovjek je duhovno oboljeli čovjek, bez unutrašnjeg saglasja, prepušten divljem galopu čula.
● Došli smo, dakle, do te riječi koje nema u rječniku savremenog čovjeka. Ljubav! Kako je obnoviti i smjestiti, zauvijek, u naša srca…
– Najprije da kažem ono što prethodi svemu – Bog je ljubav i onaj ko prebiva u ljubavi prebiva u Bogu i u Bogu završava. Kada se suočimo s jevanđeljskom riječju ljubite jedni druge, to znači da su svi koji se drže ove zapovijesti dostojni hvale kao njeni čuvari. Ali, u tome nije sva istina kreta božanske ljubavi. To je, simbolički rečeno, put prema izvoru, ne i sam izvor, ruho carsko, ne i sam car. Dok ne stekne ljubav čovjek se, neprekidno, bori, suočavajući se sa strahom Božjim. U početku strah Božji čovjeka navodi na dobro djelo da bi ga, na kraju, kada se on bliži savršenstvu, usmjeravao ka ljubavi Božjoj. Kad čovjek stekne savršenu ljubav u Bogu sve mu je lako. Jer, ljubav dugu trpi, ne zavidi, ne gordi se, ne nadima se, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi – i nikad ne prestaje. Jer, šta je Gospod, kao pristanište svih dobara i riznica svih tajni, ako ne ljubav!?
● Rođeni ste Cetinjanin. Kako danas, iz prostora drugog zavičaja, Novog Sada, srpske Atine, gledate na grad u kojem ste rođeni?
– Sve što me danas zanima kada je riječ o mjestu moga rođenja, jeste – kako sanjarije djetinjstva uzglobititi u kakvu-takvu poetiku djetinjstva, kako se vratiti uspomenama, vremenu koje je supstanca bića u suzama. Ne dovodeći u pitanje smisao sadašnjeg vremena, s radošću se sjećam dječarca, diskretno-začuđenog nadzornika kvarta, koji je, nevino, osmišljavao sve one neuporedive ljepote raspoređene u pojasu Cetinjskog manastira, Vladičine bašte, Njegoševog parka, Zetske banovine, sve do, u brdo uronjenog, Vatrogasnog doma. Nema ništa zdravije i korisnije, vele Aljoša Karamazov i knez Miškin, od sjećanja iz roditeljske kuće, odnosno, od sanjarija djetinjstva koje, istinski, liječe dušu čovjekovu. U svijetu djetinjstva, u osnovnom svijetu, ni najosamljenije zemaljsko biće ne može biti usamljeno. Taj svijet se ne suši i ne umire, već se vječno ljuljamo u Očevoj kolibi, pa on, kako vrijeme prolazi, sve više i više, raste u nama. Zar je to malo!?
Mila Milosavljević


Dobar je, još se plaši Gospoda

– Savremeni čovjek živi u svijetu koji počinje i skončava pod velikom temperaturom aktivizma, odnosno, dinamičkog pravolinijskog kreta, s one strane svakog tihovanja, odnosno, procesa kroz koji se čovjek obožuje. Možda ga je najprimjerenije imenovati kao svijet skriveno-dejstvujućeg anti-isihazma. Jedini strah koji bi trebalo da određuje sudbinu savremenog čovjeka je strah Božji. Vi znate, sigurno, da se, u našem narodu, kad hoćete da kažete za nekoga da je na svome mjestu govori – dobar je, još se plaši Gospoda. Imati strah Božji, veli Sveti Jovan Zlatousti, znači imati svijest da, svakoga časa, griješimo Bogu. Ako ga njegujemo, ako u njega vjerujemo, ako se držimo njegovih zapovijesti, ako molimo Gospoda da ga umnoži, kao što su apostoli, od Hrista, tražili da im dometne još vjere, posvjedočićemo o živoj vjeri i živoj zemlji živih. Ako smo djeca Božja, ako smo loza na Njegovom čokotu, onda, prirodno, nosimo strah Božji. Riječ je o sinovskom, a ne o ropskom strahu. U Svetom pismu stoji da je strah Božji početak mudrosti, da sprječava grijeh da prodre u našu dušu. Sveti Isak Sirijski veli da je riječ o temelju svekolikih dobrih djela. I dodaje, mudrost ima dva kraja – prvi je strah Božji, drugi ljubav spram Boga. Sveti Grigorije iz Nise, brat Vasilija Velikog, bilježi da je poznavao dobar broj ljudi koji su se trudili da nauče spoljašnju nauku, i da su uspjevali u tome, ali da im je nedostajala istinska mudrost, koja je, zapravo, strah Božji, pa su se tako udaljili od Gospoda i zaglavili u močvari. Jednom riječju, da bismo našli utočište pred zemaljskim strahom, koji raslabljuje savremenog čovjeka, moramo se vratiti strahu Božjem. Svako dobro djelo počinje od njega, a okončava u ljubavi Božjoj – kaže Radulović.