Kada razmišljamo i o tome govorimo, šta znači Hristovo rođenje uvijek imamo u vidu i dioptrijsku perspektivu iz kojih govorimo. Jedna je ona unutarsvjetska, prirodna nama uvijek sapripadajuća, nezavisna od naše volje i slobodnog izbora, uslovljena prostorom i vremenom, prosto mi smo se rodili u nekom okruženju, u kojem se takva misao i pitanje o smislu Hristovog rođenja javlja i druga optika, ona izabrana i dobrovoljna pripadnost, zavisna i uslovljena od naše volje i naše slobode, od samovlasnosti našeg izbora, a to je ona hrišćanska i hristopodobna uobličenost našeg bića. Kada kažemo Hristos se rodi, za većinu ljudi to dođe kao neka vijest, među drugima vijestima, prosta religijska informacija kojom se pluralitet života popunjava i gdje značenje, Bog je postao čovjek, ne razlikuje se od svakog drugog povjesnog svjedočanstva. Ona nam prosto nešto saopštava, da je Bog postao čovjek, i smisao tog svjedočanstva je cenzurisan poljem naše perspektivističke recepcije. Danas je ljudima strano svako dublje razmišljanje o Bogu, riječ Bog nas ne podsjeća više na činjenicu da naše postojanje nije plod slijepe nužnosti i fatalističkog usuda, već upada jedne personalne Drugosti Stvoritelja u samo postojanje. Mi smo to istinsko osjećanje tog božanskog prisustva u našim životima u Crnoj Gori ne tako davno i imali, znali šta je istinska radost te blagovijesti, zato što smo kao zajednica upućeni i zadojeni još od utrobe naše narodne na taj odnos i tu bliskost, sve je od naših epskih pjesama, naših mitova, narodnog pamćenja, slikarstva izraslo i razgranalo se od tog osjećanja da smo narod izabrani da smo rod rođeni sa Novorođenim. Odsječeni od povjesnog tijela te istine, pritisnuti tjeskobom tragičnog osjećanja života ispražnjenog od smisla potrage za lučom makrokozma, prepušteni smo svijetu u kojem ništa nema veću vrijednost od naših želja i naših života. U tom i takvom pankosmičkom teatru riječ Bog je samo još jedna vikipedijska odrednica, u kojoj je Hristos osnivač jedne religije, harizmatični etičar, pobunjenika i borac za ljudska prava koji je propovijedao ljubav jednih prema drugima, mir u svijetu skoro kao neki vudstokovski manifest. A opet kao u bajci postoje ljudi kojima je ta vijest da je Bog postao čovjek, najvažnija vijest na svijetu, jedina blagovijest kojoj se radujemo. Čemu se onda radujemo u Prazniku koji je pred nama. Radost je uvijek događaj koji je iznenadan, neočekivan u njemu je i tajna i čudo. Tajna da je nešto bilo sakriveno, pa se otkrilo i donijelo nam radost i čudo, zato što je nešto neočekivano iznenada u svoj silini upalo u naše biće. U staroj srpskoj pjesmici Božić Bata sačuvan je upravo taj elemenat i tajne i čuda. Naime, ne postoji neki Božić Bata, neki maskirani drugar koji nam donosi darove i koga očekujemo uvijek u isto vrijeme i čijim prisustvom smo oveseljeni i oslobođeni u našim i onako bremenitim životima, makar se on zvao Djeda Mraz, Sent Klaus, Sveti Nikola ili kako već ga nazivali; u naše živote bata, odnosno iznenada dolazi novorođeni Hrist oposredovan simbolički kroz praznik njegovog rođenja odnosno Božić. Ali kako to iznenada dolazi svake godine, šta je to neočekivano u očekivanom. Mi smo danas naučeni gotovo refleksno da budemo podsticani da reagujemo sa osjećanjima sreće i radosti na određene programirane stimulanse. Rekao bih da smo obučeni da reagujemo na određeni način, da jedne druge darujemo, da očekujemo sltkorječivost u duhu praznika, da ponavljamo religijske, društvene ideološke fraze dobrog života, da učestvujemo u etnopredstavama Badnje večeri, paljenja Badnjaka, zaboravljajući da sve to ima smisla samo i ako je naša radost Praznika Hristovog rođenja istinska i stvarna radost proistekla iz zajednice odnosa sa Onim koji nas je iz-nenadio. Radost se ne uči, ona se samo ostvaruje u načinu kako učestvujumo u ljubavi, da nekog volimo. Samo onaj ko voli zna šta je ljubav, ponovljajući onu radost koju majka ima za svoje dijete, ljubav koju nije naučila iz prenatalnih seminara i iz antologija ljubavne poezije, već ovaploćena ljubav proistekla iz odnosa, iz istinovanja stvarnosti zajednice, iz upućenosti i posvećenosti jednog bića u potpunosti drugom biću. E to je ona radost onoga neočekivanog koji svaki autentični istinski čovjek osjeća u činu rođenja Hristovoga u tom čudnom čudu, da je Isus Hristos, Bog postao čovjek, da se pojavio kao novorođenče, oslobođen od svoje božanstvenosti koja ga ne nagoni svojom božanskom prirodom da jeste to što jeste, već to čini slobodom ljubavlju da postane nešto drugo od onoga Ko jeste, da postane Čovjek. On „Bog od Boga, Život od Života, Svjetlost rođena od svjetlosti”, čovjek po vidljivom, a Bog po nevidljivom. I tom se čudu da je Bog postao dio nas ne može načuditi, da je Stranac posjetio našu zemlju, ali i da smo mi tim činom božanskog ovaploćenja postali sudionici nebeske trpeze. Čudo i Tajna od tada ne postoji samo u Čudu i Tajni već u nama kao Radost susreta. Hristovim rođenjem mi nijesmo samo otkriveni događaju Bogočovjeka i događaju Ovaploćenja već smo otkriveni kroz Njega i Ocu. Ovo je praznik i Očev jer „niko ne zna Sina do Oca, niti Oca ko zna do Sin” (Mt. 11,27). On koji je Jedan, Nerođen, Bespočetan, Nepromjenljiv, Neizmenljiv, Neobuhvatljiv sada je preko Sina svoga Jedinorodnoga otkriven i blizak i našoj čovječnosti. Mi smo usinovljeni Ocu kroz Sina njegovog u svemu podobnom Njemu. To je i način našeg oslobođenja od okova naše prirode, mogućnost da postanemo pričastici ne znanja nego istine postojanja kao bića zajednice Boga i čovjeka. Ta luda ljubav koja nas oslobađa u slobodi odnosa, u našoj metohiji sa Bogom, u ljubavi kao načinu kako Bog postoji ne kao neki model ponašanja koji nas usrećuje i donosi nam razne oblike zadovoljstva, pa bilo ona i religijska, a ona znaju biti i najkompleksnija, već kao način postojanja, kao samo postojanje. Zato je i Praznik Rođenja Hristova prilika da demaskiramo tu prazninu olakog i jeftinog zadovoljstva i naučenog optimizma, ma kako ga vješto obukli u nacionalno, religijsko ili tradicijsko ruho, on je šansa da naša radost bude istinska i autentična jer je proistekla iz susreta, iz otpečaćenog iskustva Živog Boga, iz samog života kojeg nemam već ga živim kao susret i zajednicu sa Novorođenim.