Prije dvije večeri otvorena je 45. samostalna izložba, prva u Herceg Novom, Aldemara Ibrahimovića iz Rožaja. Prepoznati svoju sliku i put do slike podrazumjeva umjetnikovu težnju za cjelinom i sintezom - doživljaj spoljašnjeg (viđenog) materijalizuje se na slici snagom talenta, umjetničkog nadahnuća, bojama-tonovima, ali i iskonskim sjećanjem koje umjetnik svojim stvaralaštvom želi da sačuva. To je je prvi zaključak kada se pogleda postavka od 32 rada - ulja na platnu, koju je u galeriji „Josip Bepo Benković” otvorio književnik Miraš Martinović
– Ovo slikarstvo je autentično i lično, Aldemarovo, a univerzalno. I mi sliku Aldemara Ibrahimovića doživljavamo kao sjećanje, i vrijeme je zaustavljeno da bi vječnosti svjedočilo. Jer, sjećanje duše opravdava i nas i naše postojanje. Poput kakvog alhemičara, on u svojoj radionici miješa boje i ideje, svjetove, tako nastaju atipični krajolici, predjeli raskršća i sjećanja, putevi. Na ovim slikama žive vidljivi i nevidljivi gradovi, kuće, krovovi, ljudi, prozori i vrata koja vode u arhetipsko u kome sve živi i sve se vraća. Gledajući ove slike skupa i pojedinačno, na njima sam vidio animu, dušu svijeta, prisutnu u svemu. Ovo slikarstvo je svojevrsna lirika! Aldemar ima svoj ugao, svoje oko svoju boju. U svakom zakrajku, u sjenci drveta, čovjeka, kuće, obitava svemir, koji nas posmatra velikim okom. Slijedeći taj pogled slikar stvara svoj svijet. Nevidljiva zvijezda daruje ovim slikama svjetlost. Zato su u svemu blistave, savršene u svojoj nedovršenosti – rekao je Martinović.
Tokom tri decenije rada imao je razne faze i simpatija za mnoge umjetnike, poput Mila Milunovića, Voja Stanića.
– Faze su nailazile i prolazile. Godinama sam živio u Grčkoj i Turskoj, bio u Francuskoj, gdje sam upoznao mnoge umjetnike i tajne slikarstva. Nekako brzo i iznenadno uskačući u međunarodni likovni ekspres, koji je na svakoj stanici, na svakoj etapi putovanja, pružio nešto novo. Često smo zaboravljali da ponesemo svoj prtljag bar onaj neophodni koji bi svijetu govorio o nama. A, naše slikarstvo je među najboljim u svijetu. Vaterpolisti i slikari. Oni su dio bogatstva Crne Gore. Čitavo vrijeme učio sam, posmatrao svijet. Pripadao sam raznim grupama, ali me nikad nijesu zanimale ni škole, ni pravci, ni mode, privlačilo me je samo dobro slikarstvo. Sve što je bilo dobro, sve što sam vidio u svijetu i osjetio da me privlači, da me uzbuđuje, bez obzira na to čije je bilo i na koji je slikarski način bilo iskazano - moralo je uticati na mene. Kroz cio život nosila su me jaka osjećanja, volio sam da volim i naučio da poštujem samo ono što je dobro, lijepo, snažno, istinito, najviše sam vezan za prirodu. Ja sam dio prirode, moja umjetnost je dio prirode. Uvijek sam želio da moje slike budu poruka čovjeku, jer je svaka moja slika iskrena ispovijest. A umjetnost je upravo ono što vezuje čovjeka s čovjekom... To je njena uloga, sva njena funkcija – rekao je za „Dan” Aldemar Ibrahimović.
Z. ŠAKOTIĆ


Aco Prijić neiscrpna inspiracija

Umjetnik je izjavio da je ponosan što je konačno dobio priliku da se predstavi i likovnoj publici Herceg Novog, jer „ovo je grad umjetnika grad u kome je živio Aleksandar Aco Prijić koji je na mene najviše i najdublje uticao”.
– Rano sam došao u dodir sa njim, kao mlad student, kao čovjek koji je tek počinjao. Preko njega ušao sam u suštinu umjetnosti koja se zove slikarstvo. Zahvaljujući njemu sam naučio da čitam sa slika da shvatam slikare i njihove poruke. Zahvaljući njemu shvatio sam suštinu likovnog izraza – kazao je on.