Etika u današnjim uslovima u Crnoj Gori jeste i kada neko piše srpskim jezikom i ćirilicom. To je danas suština etičke vertikale Crne Gore. Ukoliko to izgubimo prestaćemo da postojimo. Zato je tu poezija Slobodana Vučinića koja hrani i jača naše biće, rekao je Perivoje Popović na književnoj večeri u Matici srpskoj u Danilovgradu, posvećenoj ovom pjesniku i novinaru iz Pljevalja. Pored Popovića o stihovima Vučinića govorio je i književni kritičar Budo Novosel, a veče je umješno vodio Milan Stojović, novinar i publicista.
Budo Novosel je naglasio da je Vučinić melanholična lirska duša zamišljena nad rodnim krajem, ali i sudbinom i smislom čovjeka. Po njegovim riječima Vučinić je „monah ljepote čovječnosti, markantno nježan, širokog srca i krhke duše“.
- On je pjesnik rodne grude. Tematski i jezički Vučinić je vezan za zavičaj. Kad piše zavičajnom leksikom obrađuje teme patrijarhalnog svijeta koji je nepovratno potonuo. Tada se javljaju pjesme koje podsjećaju na lirske narodne pjesme, ali ima i onih u desetercu koje asociraju na epiku i u njima povremeno se osjeća Njegoš, a čuje se i odjek poetike Matije Bećkovića. Vučinić je crnogorsko pjesništvo obogatio manirom patricijske elegancije slobodnog stiha, odnosno ritmikom i jezičkim skladom – rekao je Novosel.
On je dodao da je Vučinić pjesnik, ali i filosof. Njegova lirika ide do granica transcedentnog i kada dođe do tog zenita ona postaje filosofija.
- Vučinić je učeni zanatlija na teškom poslu rime i ritma, iskred drug slavuja koji strpljivo bilježi njegov jezik. Da bi se čitao i razumio Vučinić čitaocu je potrebna prethodna književna kultura i prefinjenost –kaže Novosel.
Obraćajući se publici Slobodan Vučinić je objasnio da želi da piše pjesme na jeziku koji svi razumiju, a da je takvo razumijevanje osjetio na tribini u Danilovgradu. On je naveo i maksimu Štefana Cvajga, velikog mislioca, „da onaj ko je jednom sebe našao, ne može više ništa da izgubi”.
- Vaše prisustvo mi potvrđuje da sam ipak sebe pronašao, a konačan odgovor na to pitanje su moje pjesme. Pitanje je da li su pjesnici srećnici ili ukletnici, mudraci ili ludaci, demoni ili anđeli.... Poezija je sve to, a pjesnici sve to zajedno. Sve što činimo radimo to zbog pjesme, a poezija je moćan put za razumijevanje svijeta, zbližavanje ljudi i stvaranje ljepšeg svijeta. Sa pjesmom lakše bolujemo i tugujemo, prijatelje razumijemo i uz poeziju nam je lakše – zaključio je Vučinić.
I.M.
Crtice iz bio-bibliografije
Vučinić je objavio više knjiga, a među njima „Otkup glave” (1972), „Ima nešto” (1976), „Kap zavičaja” (1982), „Prijatelji dobar dan” (1982), „Zemljom je tako” (1988), „Željne ruke” (1989), „Brašnjenik” (1991), „Novo davno” (1997), „Ključ od kuće” (1999), „Strah od jave” (2003 i 2008), „Pogano je pričati” (2006), „Pod pragom zakopano” (2006), „Moja zemlja” (2007), „Slane zavičaja” (2008). Dobitnik je književnih nagrada: „Risto Ratković” (za mlade pjesnike), „Limske večeri poezije” „Blažo Šćepanović”, „Vukovi lastari”, „Radovan Zogović”.
)){kind=small}
