Poznatog bosansko-hercegovačkog pisca, prevodioca i kolumnistu Muharema Bazdulja poslije niza romana koji govore o našoj ratnoj i poratnoj zbilji upoznajemo zahvaljujući romanu „Mali prozor” kao pisca krimi-romana. Ovo djelo doživjelo je veliki uspjeh na Beogradskom sajmu knjiga, što je bila samo preporuka za čitaoce širom regiona. Bazdulj je, inače, pokazao da mu je matična scena tijesna. Objavljuje kolumne i tekstove u časopisima i listovima od Ljubljane do Beograda, piše za izdavače od Zagreba do Čačka.
• Po čemu se izdvaja ovaj Vaš posljednji roman?
– „Mali prozor” je kriminalistički roman. Bavi se ubistvom novinara u Sarajevu i pokušajem njegovog najboljeg prijatelja da pronađe ubicu. Ali, kao i svaki krimi-roman, zaplet ne treba do kraja otkrivati.
• Dakle, i Vi ste, poput brojnih književnika u našem regionu, zaplovili u neke druge, normalnije, teme. Sve manje se insistira na ratnim i poslijeratnim pričama?
– Stanje u nekoj književnosti ne zavisi samo od onih koji pišu, nego i od izdavača i čitalaca. A, kod nas su se izdavači zainteresovali za te normalnije priče. Krimi-roman spada u to. Vidjećemo kako će se trendovi dalje razvijeti, ali ima pomaka u tom pravcu.
• Što volite da pišete?
– Roman je žanr našeg vremena. Kod romana je imenica važnija od pridjeva. Može biti on i kriminalistički, i ljubavni... ali ako je roman, onda je roman.
• Imate li Vi omiljenog pisca?
– Eto, mislim na Marija Vargasa Ljosu. Njegove knjige su debele, sa teškim komparativnim narativnim linijama, ali opet... kad vas povuče u svoj svijet ne možete da stanete dok ne pročitate.
• A, imate li omiljene među našim piscima?
– Kad se sjetim svojih misli dok sam prvi put čitao Pekićevo „Besnilo”. Mislio sam da pročitam prvih 20 strana da bih onda pošao u provod, u grad – bio sam tada brucoš. Ali, nisam mogao da ostavim tu knjigu. Pročitao sam je do jutra.
• Može li se onda reći da su Vam pisci poput Borislava Pekića uzori?
– Kad ste mladi i kad počinjete da pišete zamišljate da ćete i vi biti kao vaši omiljeni književnici. Zapravo, bolje je da imate više uzora, jer ako se držite samo jednog, uvijek ste u opasnosti od plagijata, i nekog epigonstva. Ako imate više uzora, onda od jednog maznete jedno, od drugoga drugo... stvara se kolaž koji je samo vaš. Postoji francuska dječja pjesmica koja kaže „Svako ptiče koje stasa, ima boju svoga glasa”. Dakle, vrlo je važno da kad ste mladi pisac, vaša prva knjiga, pa bila u tuđem maniru napisana, bude originalna.
• Kao književnik koji piše veoma čitane kolumne sa dužnom pažnjom ste zapazili da poslije optimizma početkom 21. vijeka čini se da opet zapadamo u crnilo prošlosti?
– Činilo se prije par godina da je sve krenulo nabolje. Hrvatska poslije Tuđmanove smrti, Srbija nakon Miloševića, i u BiH se jedno vrijeme činilo da su nacionalne stranke polako krenule u istoriju. Ali... Onda je došlo do kambeka desnice i ponovo se čuju ta neuralgična pitanja. No, tako je i na globalnoj sceni. Gledajte Mađarsku, Poljsku, Rusiju, Ameriku, čak i u Njemačkoj imamo uspon desnice. S druge strane, nismo mogli da predvidimo ekonomsku krizu koja nas je navela da težimo stabilnosti, na račun sloboda. Kad je naš region u pitanju, rat kao da je stao spoljnom intervencijom, prije nego našom voljom. Nisam pametan šta će biti dalje.
• Da li treba to da nas plaši?
– Naravno, koga su zmije ujedale i guštera se boji. Moguće je da smo osjetljiviji na zapaljivu retoriku za koju smo vidjeli da može da izazove jak plamen. A opet, čini mi se da kod nas više nema ko da ratuje. Toliko je ljudi otišlo na sve strane svijeta. Sjetim se često one Marksove fraze: „Istorija se prvi put ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa”... Možda ovo što živimo je neka vrsta farsičnog pogovora više nego krvave priče.
• Pisci samo zbog onoga što pišu na neki način zauzimaju stranu u tim polufarsičnim-polutragičnim balkanskim raspravama?
- Književnost iz takve političke situacije može da se okoristi. No, prave domete možete vidjeti tek za par godina.S.ĆETKOVIĆ


Čitaoce i pisce ne zanima teorija

• Često čujemo da je nešto moderno, postmoderno..., te odrednice čitaoce samo zbunjuju? Da li književnici o tome razmišljaju?
- Teško. Nikad mi ne pada napamet u koju ću teoretsku ladicu da smjestim ono što pišem. Sve što bih volio je da priča koju pišem povuče čitaoca tako da on ne može da ostavi knjigu do poslednje stranice. Da se zainteresuje za moje likove. Dakle, šta briga čitaoca u koju će ladicu kritika i teorija da smjesti njegovog omiljenog pisca.