Knjigu „Sveti kralj Stefan Prvovenčani” iz „Svetigorine” edicije posvećene vladarima iz loze Nemanjića čitaoci mogu kupiti uz primjerak „Dana” po cijeni od 3,99 eura na prodajnim mjestima širom Crne Gore. Riječ je o bogato ilustrovanom žitiju o sinu Svetog Simeona Nemanje, potonjem monahu Simonu, u čije je vrijeme šroglašenjem kraljevine i uspostavljanjem autokefalne crkve došlo do potpunog društveno-političkog i vjerskog organizovanja i konstituisanja srpskog naroda i države.
Kako ističe u pogovoru za ovu knjigu mitropolit Amfilohije, kada 1224. godine srpski kralj Stefan donosi uredbu po kojoj će se u manastiru Žiča krunisati i hirotonisati svi budući srpski kraljevi i i arhiepiskopi Srpske Pravoslavne Crkve, o čemu svjedoči njegova Druga darovna žička povelja sačuvana na zidu u ulaznoj kuli Spasove crkve u Žiči, time počinje novo poglavlje u istoriji srpskog naroda.
„Molitveno pominjući i sjećajući se našeg oca Simeona Mirotočivog, mi se kroz njega i preko njega, sjećamo njegovog blagoslovenog korijena, njegovih sinova Vukana, Stefana i Save, kao i svih onih izdanaka njegove svetorodne loze koji su sa te loze napojili i nahranili duhovno sva srpska pokoljenja do naših vremena. Tako kada Stefan Prvovjenčani govori o „vospitaniju” koje je primio od oca, pod njim podrazumijeva cjelokupno svoje tjelesno i duhovno uzdizanje i uzrastanje”, zabilježio je mitropolit.
Prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, posle Nemanjinog povlačenja sa prestola, primio je vlast u Srbiji 1196. godine. Sa dvijema suprugama, prvom Evdokijom, kćerkom vizantijskog cara Aleksija Anđela i drugom, Latinkom Anom Dandolo, izrodio je četiri sina: Radoslava, Vladislava, Uroša i Predislava. Vladao je do 1228. godine. Srednjovjekovni pisci zapisuju da ga je Sveti Sava molitvom vaskrsao iz mrtvih i zamonašio, i da je poslije monašenja, Sveti Kralj, živio još tri sata. Kao monah Simon, sa imenom svoga brata Save na usnama, upokojio se 7. oktobra 1228. godine i sahranjen je u naosu Studenice, preko puta svoga oca Simeona Nemanje. Na prestolu srpskog kralja u narednih pedeset godina vladala su tri njegova sina: Radoslav, Vladislav i Uroš, dok se Predislav zamonašio i ostao zapamćen kao srpski arhiepiskop Sava II. Najznačajnija zadužbina Stefana Prvovjenčanog je manastir Žiča, prvo sjedište Srpske Arhiepiskopije. Sv. Sava je u vrijeme kraljevanja svoga brata Stefana od postojećih i novoosnovanih eparhija ustrojio Srpsku autokefalnu (samostalnu) crkvu, koja je imala 10 eparhija (vladičanstava), a sjedište joj je bilo baš u manastiru Žiči.
Nije nikakvo čudo što studenički monasi i narod ništa nijesu toliko i tako ljubomorno čuvali kao mošti Svetog Kralja Stefana, kao simvol i snagu samostalne srpske države, zapisao je mitropolit (poznato je 18 prenošenja njegovih svetih moštiju. Jer, u vrijeme Stefana Prvovjenčanog dovršeno je konstituisanje srpske političke i kulturne individualnosti i udareni su temelji na kojima će se srpska država i Crkva, kao i kultura uopšte razvijati vjekovima.
„Kada se okupljamo oko svetinja Božijih i kada spominjemo imena svetih, mi se divimo u njima divnome Bogu... Kada se molimo Svetiteljima, mi se Gospodu molimo, i kada se klanjamo pred njihovim ćivotima i moštima i kada ih cjelivamo, mi cjelivamo silu Duha Svetoga. Tako se i Sveti Kralj, monah Simon, koji je predvodio srpski narod kao uzorni vladar, vjekovima pred prestolom Tvorcamoli za srpski narod, koji mu s velikim uvažavanjem i ljubavlju neprekidno dolazi nalazeći utjehu i pomoć u raznim iskušenjima koje život donosi”, zabilježio je mitropolit crnogorsko-primorski u pogovoru za ovo ilustrovano žitije Sv. kralja Stefana Prvovjenčanog.S.Ć.