Kad ti izađe knjiga/ Ali knjiga/ Jedino ti se/ Raduje majka/
Ako je imaš/ I onaj koga ne znaš (pjesma KNjIGA)
Ovako pjesnik Andrija Radulović, na jedan osoben način objašnjava surovost današnjeg vremena i ljudi, prema ,,objektu”, pisanom zdanju i tvrđavi – Knjizi.
U pjesmi ,,Knjiga” ima dosta istine, jer su Radulovićeve dosadašnje knjige obradovale mnoge čitaoce i znalce ruskog, italijanskog, španskog, mađarskog, slovenačkog, njemačkog, švedskog, ukrajinskog, francuskog, čak i hebrejskog jezika – ,,koji ga ne poznaju” kao čovjeka, ali su ga upoznali kao pjesnika.
Na drugoj strani, svaka nova Andrijina knjiga obraduje nas, koji smo sa njim jeli hljeb i so. Koji smo svjedoci da se nijedna njegova pjesma ,,bez muke ne ispoja”, koji znamo kako je biti ,,Ikar iz Crne Gore” znamo, da je zakasnio, ko zna koliko puta ,,Za Zlatno runo/ za Ande i Himalaje” - a, radujemo se, jer je ostao sa nama, u Crnoj Gori.
Bijela pčela Volta Vitmena posjeduje snažnu pjesnikovu nit ispovijesti – snažnu i bolnu. Priča sa pričom se ređa. Djetinjstvo sa bojama vaskršnjih jaja, sa čertama prvih slova proviruje iza starih, zaključanih vrata učionice, kao svjetlost. ,,Konji od papira» odletjeli su u nebo, a nebo je u ovoj knjizi crnje nego ikad, ono bi možda i provedrilo kad bi se odnekud stvorio očev ,,velosiped”, zgodan da se na njemu pjesnik vine do Berlina. Ispod tog crnog neba, posječene su uspomene, bambus zeleni, trešnja u dvorištu studentskog doma u Nikšiću. Boli pjesnikove, puštile su svoje klice uprkos tami nebesa, te u pjesmi ,,Dvadeset dana”, Radulović otkriva istinu – čija to radost nedostaje upravo kada izađe svaka nova knjiga: ,,Već dvadeset dana/ Moja majka/ Ne pomalja/ Glavu kroz prozor/ Da vidi sinove/ I zoru”.
Iz dječačkih sjećanja na vite jablanove, nacrtane krugove, padove iz gnijezda, ispovijest se pretvara u nedoumicu: ,,I sad više ne znam/ Jesam li vuk/ Ili kamen”, da li poetska bit vije na obalama Dona ili je okamenjena u vrleti Hercegovine, na oba mjesta među svojima? Na svim tačkama Zemljine lopte, od Lovćena do Itake, od Podgorice, Eufrata, Vavilona i Odese, Radulović je na svom tlu, među svojim precima: među Kozacima, slovenskim kneževima, ribarima i lovcima, vodeničarima i vilenjacima, mokar od cetinjske kiše, slušajući odjek zvona u Kotoru.
Ova knjiga je lična lađa, jedino što je ostalo u surovim vremenima, nalik onoj lađi koju je skovao Noje. U njoj je Radulović ostavio utočište za Njegoša, Poa, Vitmena, Leonarda, Kafku, Ikara, za Milana Nenadića, Mija Ćupića... Za sve nas, koji smo zaplivali ka toj lađi bijeloj, ona je: ,,Naša muka / Naša riječ”, naše Trojstvo – tri riječi, tri laste, tri prozora. Ova knjiga je kuća i okućnica, spoznali smo da nam je postalo tijesno ,,U izmišljenim jezicima/ Gramatikama i geometrijama”, zato tihujemo slovesa ,,svete azbuke” i gredemo kroz ,,planine”, Radulovićeve.
Velike istine i velike ljubavi su stvarale veliku poeziju, kao što su veliki ratovi pisali velike istorije. Poezija je tajna i otkrovenje. Samo je u poeziji moguće, i to upravo, u ovoj knjizi da ,,u glavi šarana svijetli krst”, i da vidimo ,,hljeb koji nam silazi s neba“. Zato je ova poezija velika u istini, da je hljeb naš nasušni – naša Riječ.
Autor zapamćene i bezbroj puta pomenute „Sniježne azbuke”, ne samo u srpskoj književnosti, već i u slovenskoj književnosti, Andrija Radulović, nastavlja poetski put kakvim malo ko hodi. Takav put nije lak. Posut je antičkim trnjem. Svijetli pod nebesima. Nad njim grakću gavranovi. Taj put je i vučja prtina. Pokraj njega su pusti mlinovi. Taj put vodi ka Jezerskom vrhu. Ali, ovim putem će se ponositi Andrijine bijele pčele. I svih nas, koji se radujemo njegovom slovu.