Rijetko se dešava da se umjetnik svjetskog ranga, kakav je Boris Kraljević, poduhvati uloge klavirskog pratioca u slučaju interpretacije operskih arija, pa makar to bili, kao u slučaju završnog koncerta Međunarodnog festivala „Dani muzike“ u Herceg Novom, vrsni umjetnici iz Azije, s kojima je naš pijanista već imao uspješnu saradnju, dok je sa sopranom Nensi Juen, nastupao i u svom rodnog gradu. Jer, ako to nije žanr solo pjesme (u ovom slučaju samo dviju vokalnih minijatura Riharda Štrausa), gdje klavir ima ravnopravnu, pa često i važniju ulogu od glasa, već se radi o veoma složenim transkripcijama orkestarskih partitura u obliku tzv. klavirskog izvoda, onda je ta uloga s jedne strane, iako je veoma teška i delikatna, ipak u drugom planu. U tome i jeste veličina najslavnijeg novljanskog pijaniste koji je svoje umijeće stavio u tešku službu dočaravanja orkestarskog zvuka i partiture, koje je oživljavao tako vjerno i sugestivno, poput pravog operskog dirigenta, da su svi oni koji su iole znali kako zvuči orkestar u određenim djelima, s pravom mogli biti zadivljeni i Kraljevićevim dirigentskim i „orkestarskim” doprinosom tom događaju.
Pa ako smo dvije pomenute Štrausove pjesme doživjeli kao svojevrsno zagrijavanje i podsjećanje na prijatan, lirski obojen glas Nensi Juen, koji je u odnosu na ranije susrete izgubio čar prirodne svježine i onu „glatku“, zaobljenu ljepotu, čak, na trenutak, razumije se, i raniju ubojitu sigurnost u visinama, onda je pravo iznenađenje i zadovoljstvo došlo s pojavom mladog singapurskog baritona Martina Enga, moćnog, dramskog, ali i toplog i veoma izražajnog glasa. Najprije je podjednako upečatljiv bio i kao lukavi doktor Malatesta („Don Pakvale“) i okrutni Enriko Ešton („Lučija od Lamermura“). Odgovarajuću osjećajnost pokazao je i kao Alfredov otac u duetu s Violetom („Travijata“), da bi potom, kao kontrasti zazvučali, prvo, senzibilno izvajana Nensina arija Grofice Almaviva („Figarova ženidba“), u osmišljenom kontrapunktskom saglasju s Kraljevićevom klavirskom partijom, te takođe, vrlo izražajna Engova arija iz Belinijevih „Puritanaca“. Koliko je veliko bilo ushićenje susretom s prvim baritonskim glasom na dosadašnjim „Danima muzike“, pokazali su i ljubavni duet Nede i Silvija (uloga iz „Pajaca“ kojom je u Novom Sadu debitovao do danas najslavniji srpski bariton svih vremena, trenutno 45 godišnji Željko Lučić, aktuelni prvak i ljubimac publike Metropolitena i joć mnogih velikih operskih kuća u svijetu), a naročito duet Aide i njenog oca Amonasra, etiopskog kralja iz Verdijeve „Aide“, u kom nas je, a to nije malo, mladi Martin Eng na trenutak, svojim specifičnim tembrom podsjetio na čuvenog velškog bas baritona i vagnerijanca, Brina Terfla. Sljedeća tačka Nensi Juen bila je ljupka arija iz Pučinijeve operete „Lastavica“, a Engova, potresni i životno zreli monolog Rigoleta iz Verdijeve istoimene opere. Čast gošći iz Južne Koreje violinistkinji Jong Ju Li ukazana je još jednom, dva dana poslije njenog prethodnog nastupa, kada se u tumačenju trija „Pastir na stijeni“ Franca Šuberta pridružila Nensi Juen i Borisu Kraljeviću. Djelo je zazvučalo poput intermeca, a u stvari pravog, festivalu možda i najprimjerenijeg, kamernog programskog segmenta. Kao dodatak ovoj dugo aklamiranoj večeri, svi učesnici su izveli još i odlomak iz opere „Tais“ Žila Masnea (rijetko ko je razumio najavu violinistkinje), gdje se još jednom, i ovdje pokazalo da je glavni vokalni junak Festivala Martin Eng, budući da danas, poslije više godina, Nensi Juen ponekad s naporom i izvjesnom neprijatnom oštrinom pjeva visoke tonove. A poglavlje za sebe, bila je solistička interpretacija Borisa Kraljevića, koji je na sebi svojstven, dubok i proživljen način izveo Nokturno op.27, br.1 u cis molu Frederika Šopena, razvivši ga iz razbuktalog raspoloženja (čas s karakterom poloneze) i rječitih basovskih registara i bruja, do gotovo nečujne i nestvarne reprize, do kraja ostavši u tihoj, gotovo mističnoj gami.