Trg pjesnika predstavio je i Jasminu Ahmetagić, poznatu teoretičarku književnosti iz Beograda, i njenu novu studiju „Pripovedač i priča”, za koju je 2014. nagrađena priznanjem „Nikola Milošević”.
Knjigu koja je zbir književno-teorijskih i književno-kritičkih tekstova okupljenih oko zajedničke teme – manipulativnog pripovjedača, predstavio je dr Goran Radonjić, docent na Filološkom fakultetu u Nikšiću, koji je razgovarao sa Ahgmetagićevom. Njegovo prvo pitanje bilo je šta je funkcija književnosti, i šta je ona, zapravo, htjela da kaže u smislu psihološkog aspekta bavljenja književnošću.
- Često mi govore – junak u romanu nije živi lik, ne može se tumačiti psihološki. To je sasvim tačno - lik nije čovjek kao takav, ali mi bolje poznajemo nekog junaka u romanu, nego ponekad nekog svog bližnjeg. Sve što treba da znamo o jednom junaku, kažu nam u romanu. Mi živimo sa bližnjima, a ne znamo sve o njima, jer ne postoji neka instanca iznad naše koja bi nam davala komentare, koja bi nam, dakle komentarisala bližnjeg, i koja bi nas natjerala da mijenjamo svoju percepciju, jer njegovu psihologiju nismo poznavali. Dakle, književnost je kontrolisan svijet - kontroliše ga autor, kontroliše ga pripovjedačem. A kad je taj pripovjedač u prvom licu, onda on kontroliše informacije koje nam daje. Život je mnogo kompleksniji od književnosti, ali je posao književnosti da osvijetli kompleksnost života, ali se nikada jedna stvar ne može objasniti samo jednim uzrokom. Zato kažem da je svaka poruka u književnosti u isti mah i politička poruka, jer govori o nama, o našem o svjesnom biću i našem postojanju u vremenu, ali je i psihološki prostor, jer govori o nama kao o ljudima. Dakle, višestruke su motivacije svakog našeg iskaza, i dalekosežno govore za one koji to žele da čuju. A iza svih bavljenja književnošću, estetikama, fikcijama, stoji ipak jedno interesovanje za čovjeka, za poruku koju nam on daje, za neke duple naočari kojima nam pomaže da dublje i jasnije sagledamo ovaj naš život, i neku našu funkciju u tom životu – istakla je Jasmina Ahmetagić.
R.K.
Samomanipulacija i anti mesijanski roman
Kakvim se sve strategijama koristi pripovjedač u prvom licu kako bi ispričao neku priču. U knjizi se to pokazuje na primjerima romana „Vita brevis” Justejna Gordera, „Kako upokojiti vampira” Borislava Pekića, „Ponornica” Skendera Kulenovića, „Derviš i smrt” i „Tvrđava” Meše Selimovića, „Izlazak” Radomira Konstantinovića, „Dnevnik o Čarnojeviću” Miloša Crnjanskog, „Štiler” Maksa Friša, „Vječnik” Nedžada Ibrišimovića. Na Trgu pjesnika, među primjerima ona je navela roman „Izlazak” Radomira Konstantinovića, za koji se četrdeset godina u našoj književnosti tvrdilo da je anti mesijanski, što on zapravo nije. A kao primjer samomanipualcije pripovjedača navela je roman „Derviš i smrt” Meše Selimovića:
- U tom romanu, iz teksta u tekst, mijenja se pristup, pa su mi „Derviš i smrt”, djelimično i „Tvrđava”, poslužili za argumentovanje teze o samomanipulaciji. Dakle, pripovjedač pripovijeda o svojoj prošlosti, njemu se čini da kazuje istinu, ali da bi prevazišao stanje u kome je bio, i da bi govorio istinu, on mora da ostvari kvalitativni skok. Ahmet Nurudin pripovijeda o hapšenju brata i kako je on kao derviš bio dogmatična osoba, kako je bio ideolog, a ne suštinski religiozan. Kad spozna istinu, on završava kao kadija. Dakle, između njegove religije i njegovog političkog angažmana postoji znak jednakosti.