Bivši sudija, tužilac, zatvorenik, košarkaš, sada poznati advokat i pisac, Zoran Piperović u intervjuu za „Dan” kaže da ništa ne bi mijenjao i da se rado sjeća čak i teških trenutaka i svega kroz šta je prolazio. On za naš list priča o prvim košarkaškim koracima na ulcinjskoj Maloj plaži i najavljuje da bi uskoro mogao napisati i knjigu o Ulcinju. Iako emotivno vezan za Ulcinj, veliki je navijač podgoričke Budućnosti. Piperović se osvrnuo i na rad pravosudnih organa i poručuje da ima potencijala kod njegovih mladih kolega, među kojima treba tražiti stubove pravosuđa u budućnosti.
●Jedini ste čovjek u Crnoj Gori, a vjerovatno i šire, koji se našao u ulozi tužioca, zatvorenika, advokata i oštećenog. Kada vam je bilo najteže, a kada najljepše u navedenim periodima?
– Zaboravili ste da u postavljenom pitanju napomenete da sam bio i sudija. Inače, Vaša konstatacija je tačna. Ne znam nekog drugog, a bavi se praktičnom primjenom prava da je to bio. Sve sam to bio, nešto voljno, a nešto vrlo nevoljno. Pitanje je vrlo inspirativno jer sam se sjetio onoga što je Hese napisao u romanu „Gertruda”. Dakle, kaže on, da nijedan srećan trenutak u svom životu ne bi dao za momente kada mu tuga nije silazila sa lica. Parafrazirajući, htio sam da kažem da teški trenuci, a ja sam ih imao kao malo ko, znaju da, ako ih znalački iskoristite, umjesto da patite, da budu nauk, pouka za životna naravoučenija, koja vas oblikuju kao čovjeka. Mislim da nema srećnog čovjeka. I niko se srećan nije rodio. Ima samo srećnih trenutaka. Ne bih odvajao teške i lijepe trenutke, ali da poslušam Hesea. Rado se sjećam teških momenata i, imajući u vidu ono što sam već gore rekao, mislim da je ovaj moj rezon lišen apsurdnosti.
●Poznato je da ste bili aktivni u sportu, i dalje ste na neki način. Da li žalite što nijeste izabrali drugačiji životni put?
– Od završetka svjetskog prvenstva u košarci u Ljubljani 1970–71. ja sam, mogu to slobodno reći, u tom sportu. Imao sam tada 15 godina. Otac mi je kupio košarkašku loptu i nas nekoliko klinaca napravilo je košarkašku tablu i postavilo na kraju Male plaže, gdje je danas objekat Holegro. Formirana je i košarkaška selekcija u prvom razredu gimnazije i tada se košarka rodila u Ulcinju. Ne mogu se pohvaliti nikakvom karijerom, ali mogu sa činjenicom da sam u dva navrata bio predsjednik KK Ulcinja i da sam 1990. godine prvi put izabran za člana predsjedništva Košarkaškog saveza Crne Gore, da bi se to desilo i prošle godine. Veliki sam navijač svih crnogorskih muških i ženskih košarkaških selekcija i, naravno, košarkaškog kluba Budućnost.
Ne trebam da žalim što nisam izabrao drugačiji put. Ali mogu i ovako da odgovorim: da ne radim ovo što radim, koliko god to dobro ili loše radim, ništa drugo u životu ne bih mogao da budem. Ovo iz prostog razloga što nisam baš talentovan za nešto drugo.
●Malo je poznato da se bavite pisanjem poezije, proze. Da li planirate da izdate knjigu?
– Bavim se pisanjem i kao što znate napisao sam, više od jada i muke, nego iz potrebe za dokazivanjem, dvije knjige. Uskoro završavam i treću. Ona će, naravno, biti drugačija od ove prve dvije. Nije još mnogo ostalo da se poradi na njoj, ali, da budem iskren, i prošla me volja za pisanjem, a znam da je moram završiti. Neki prijatelji me nagovaraju da napišem knjigu o Ulcinju. Ne znam hoće li uspjeti da me ubijede, a ako uspiju, to će biti završetak moje spisateljske karijere, koju je rodio pakao kroz koji sam onomad prošao.
●Bili ste jedan od rijetkih funkcionera koji su se izjašnjavali kao Srbi. Da li vas je, između ostalog, i ta činjenica koštala progona koji ste doživjeli tokom afere „Moldavka”?
– Dopada mi se način na koji ste formulisali pitanje zato što ste u njemu koristili prošlo vrijeme kada ste se interesovali o mom nacionalnom opredjeljenju. Zašto mi se dopalo? Mnogo ih je, mojih poznanika, koji su se izjašnjavali kao Srbi. Sada više to nijesu i neka što nijesu, nego me ubjeđuju da to nikada nijesu ni bili. Ja im vjerujem. Kao što im vjerujem da su sada Crnogorci do daljnjeg. Da li znate da se dešava da kada ti ljudi u komunikaciji kažu „evro” umjesto „euro” okreću se oko sebe i ugrizu za jezik da ih ko ne čuje. A ko je taj neko, to oni znaju. Možda znam i ja, ali to sada nije bitno. Ja sam to što sam. Sjećate se Đilasovog romana „Crna Gora”. Komandant Miloš Medenica pred Mojkovačku bitku kaže postrojenim Crnogorcima da nijesu Srbi zato što su Crnogorci, nego su Crnogorci zato što su Srbi. Ja drugima ne sugerišem ovaj rezon, ali je elementarno vaspitano da se i drugi ne sjekiraju oko toga što sam i ko sam po nacionalnosti. Nikada nisam živio po principu – što valja guzici, ne smeta obrazu. Tako, ako su me onomad progonili zato što sam Srbin, mogu opet. Naredan sam.
●Javna je tajna da ne govorite sa predsjednikom Advokatske komore Crne Gore, ako je to istina, zašto?
– Ne znam da li je tajna, ali je istina. Ja znam da budem drug. I tražim da drugi, koji su sa mnom u kontaktu i koje smatram drugovima, to budu prema meni. Drug sam bez zadrške i do kraja. To znaju ljudi koji se sa mnom druže. No, ni to nije presudno. U ovom odnosu koji je prouzrokovao prekid komunikacije presudan je bio princip pravičnosti i solidarnosti. O čemu se radi? Kada je sudska vlast iz potpuno benigne, javno izrečene rečenice krenula na mene, taj čovjek je nestao, a zna da ja te ne bih uradio. I ne bih pustio da se neko sa strane poštapa disciplinskim tužiocima Komore protiv drugara. Ima još. Skoro je Komora štampala knjigu jednog kolege. I neka je. Ali su prećutali dvije moje knjige. Zašto nijesu smjeli? Zato što su znali o kakvoj se namještaljci i zločinu radi, zato što su to stručne i životne knjige, i zato što te knjige mogu biti i zanatski zanimljive mladim kolegama. Uostalom, zar nije i uspjeh Komore kada njen član sam izvojeva pobjedu protiv države, policije, tužilaštva, jedne kriminogene NVO? Jeste. I nema advokatske komore na svijetu koja ne bi napravila promociju. Ovdje je bio vrlo namjeran muk. Siguran sam da bi predsjednik Komore, kada bi se desilo da napiše knjigu, od toga napravio spektakl. Ja ne zamjeram, ali se sklonim za sva vremena.
Ima li talenata u crnogorskoj advokaturi među mladim kolegama?
– Najbolja kadrovska baza za crnogorsko pravosuđe i upravu nalazi se među mladim crnogorskim advokatima. Na moje zadovoljstvo, ima puno obrazovanih, talentovanih mladih advokata koji su za ponos države. Treba ih podržavati, ponekad i podučavati, savjetovati u njihovom najboljem interesu. Mogu da im poželim svu sreću i preporučim marljiv rad i upornost, da bi doživjeli zvezdane trenutke u ovom društveno značajnom poslu.
●Kako komentarišete rad crnogorskog pravosuđa?
– U pravosuđu Crne Gore radi veliki broj časnih sudija i tužilaca, koji su kompetentni i koje krase prave ljudske osobine. Ovo ističem da bih kazao da pravosuđe čine ljudi koji primjenjuju zakone, i niko drugi. Ali, imamo i ono što se zove uticaj na ljude. A sudije i tužioci su ljudi. Imamo, posebno, one koji imaju uticaja, i to funkcionalnog, u sistemu pravosuđa. Ili da uprostim. Neko van tog sistema svojim autoritetom ima uticaj na pojedine autoritete u pravosuđu. I tada je dovoljno da se u jednom predmetu desi presuđenje na osnovu tog uticaja, a ja znam makar za dva, pa da se izvede konstatacija da pravosuđe još hramlje, jer nije samostalno. Tu samostalnost često „davi” i Brisel. Sjetite se da je onomad visoki vladin dužnosnik kazao kako je u sjedištu EU bio decidan, rekavši da će u predmetu „Zavala” biti donesena osuđujuća odluka, iako je glavni pretres bio uveliko u toku. Šta je poslije toga bilo u tom predmetu, ja znam, ali to ću da publikujem na adekvatan način.
●Da li smatrate da je crnogorsko tužilaštvo nezavisno?
– Kada sam ja radio u tužilaštvu i bio javni tužilac u Ulcinju bio sam nezavistan. Sto posto. Primjera radi, krivično sam gonio predsjednika opštine, a tada je skupština opštine postavljala tužioca. Dok sam radio u Višem i Državnom tužilaštvu u Podgorici ta tužilaštva do kraja nijesu bila nezavisna. Ne bih dalje. Da li je ili nije tužilaštvo sada nezavisno, ne znam.
MITAR V. RAKČEVIĆ
Ne bih se vratio ni da mi poklone svu Crnu Goru
●Da vam neko ponudi da ponovo budete tužilac, da li biste to prihvatili?
– Prije će Mjesec da padne na Zemlju nego što bi meni neko to ponudio. Sjetite se zašto sam otišao iz tužilaštva, sjetite se da sam razriješen bez obrazloženja i, naravno, sjetite se ko je sve rukovodio tužilaštvom do unazad nekoliko godina. Bilo je to vrijeme kada je neko da bi bio tužilac morao da bude ženskog roda da bi pokazali Evropi kako smo emancipovani i kako u tužilaštvu Crne Gore ne rade samo muškarci, od kojih su većina manijakalni. Ovdje, ni tada ni sada nisu bili važni: obrazovanje, intelektualnost, znavenost, anticipiranje događaja, inicijativa, hrabrost. Pošto nisam žena, a još sam bio i nedostojan, to je sve, po meni, bila gubitnička kombinacija. Iz ove vizure ne znam da li da se grohotom nasmijem ili da zaplačem kada vidim ko je sve mene ocjenjivao. Kao što vjerujem da nekima van tužilaštva sada nije smiješno, a možda bi i zaplakali kada se sjete koga su sve i zašto poslušali kada sam ja u pitanju. I da citiram jednu staru izreku: Da mi svu Crnu Goru daju na poklon, ne bih se vratio. Ako neko kaže da sam se prijavljivao dva puta na konkurs za državnog tužioca, reći ću da je to tačno. A tačnije je i to da oba puta nijesam zvanično konkurisao. Najtačnije je da sam se „prijavljivao” samo za medije, kako bih dobio priliku da kažem što mislim o nekima. I priznajem da sam pogriješio, zato što o nekima najviše zna da se kaže kada se o njima ništa i ne kaže. Svima srećne funkcije i Nova godina.